Viralni status se širi Fejsom: “Plastične boce su se skupljale za pretakanje rakije, a ne zbog preživljavanja!”
Svako desetljeće ostavi pečat iskustva na svaku pojedinu generaciju. I dok su razlike između generacija uvijek postojale, ljudi su dojma da je najmlađa generacija možda i najčudnija. Iz svega toga proizašao je viralni status koji se širi Facebookom, a pogledalo ga je na desetke tisuće Hrvata.
Foto: Pexels
Jedan od zornijih dojmova našao se na Facebook profilu Marina Filipovića. Njegov status (kojeg misteriozno potpisuje A.A.), podijeljen je četiri tisuća puta, a prikupio je i impresivnih 11 tisuća lajkova.
Status je donekle usmjeren na najnoviju generaciju za koju autor smatra da propuštaju sve one dobre stvari koje se ljudi s nostalgijom prisjećaju iz djetinjstva.
Možete ga pročitat i u cijelosti, a u komentarima nam javite slažete li se s napisanim ili ne.
Do kad smiješ bit vani? Do mraka. Nakon toga te mama s prozora zove da dođeš doma. Vrlo često nas je morala doć fizički uklonit iz parkića. Danas mame fizički pokušavaju odlijepit klince s kauča i otjerat ih u park. Pod uvjetom da te iste mame nisu zalijepljene za vlastiti instagram.
Ručak je išao u usta, ne na Fejs.
Kugla sladoleda nije bila 10 kuna. Bila je dvi ipo kune, eventualno tri i nitko nam nije govorio da je okus “plavo nebo” čista kemija i da bi trebali uzet nešto prirodnije.
Paradajz je imao okus po paradajzu.
Jagode po jagodama.
Voda nije imala okuse. I svi smo ju pili iz pipe i ostali živi.
Toalet papir nije dolazio u 17 aroma.
Šampon je od obećanja nudio čistu kosu, danas još jedino ne nudi surogat majčinstvo i obnovu fasade.
Kad si se zaprljao vani, to je bio znak da si točno shvatio djetinjstvo.
Kad si bio nemirno, dekoncentrirano dijete, to je bio znak da si dijete. Danas je to ili znak da si “indigo” ili da trebaš pit tablete protiv djetinjstva, ovisi o tome koliko su ti roditelji otvoreni za bulšit.
Od dječjih ozljeda smo imali razbijeno koljeno i/ili usta jer smo pali s tobogana. Danas klinci od ozljeda imaju karpalni tunel i išijas jer previše sjede za kompjuterom.
Mame su djecu vodile u park, ne u shopping centar jer su taman sniženja u zarama.
Tinejdžeri su izgledali kao tinejdžeri. Danas tinejdžerke u prvom srednje izgledaju kao 40-godišnjakinje koje se jako dobro drže.
Žene su imale obrve kao detalj na licu. Danas imaju lice kao detalj na obrvama.
Riječ fontana je bila asocijacija na bombonijeru, ne na Milana Bandića.
Oko fontana su se skupljali klinci, ne prosvjednici.
Nije se kasnilo na dogovore jer se znalo da 8 ipo ispod ure znači 8 ipo ispod ure i da ne možeš javit da kasniš.
Pisala su se pisma. Slale su se razglednice. Zvali smo se na telefon i jedva smo čekali da zazvoni.
Danas kažemo “koji kurac me zove, šta ne može poslat Whatsapp ko normalna osoba?!”
Ispričavali smo se kad bi sjebali nešto igrom Mir mir mir, nitko nije kriv! Danas se na prvi problem unfriendamo.
Telefoni su bili fiksni, a životi mobilni. Danas su ljudi fiksni, tj. fiksirani za mobitel.
Nismo se ispričavali zbog svake pizdarije samo da bi ostavili dojam političke korektnosti.
Žileti nisu imali REVOLUCIONARNIH 5 oštrica nego dvije i svejedno su bili dobri.
I nisu stajali pod alarmom na blagajni da ih netko ne ukrade.
Kad ti teta na blagajni nije imala za vratit kusur, uzeo bi čungalunge. I roditelji su si mogli priuštit da ponekad ostanu bez kusura.
Plastične boce su se skupljale za pretakanje rakije, a ne za preživljavanje.
U pekari nisi mogao kupit lisnato s nojevim suzama, ali bilo je pereca (probaj danas nać perec).
Imali smo KINDER ladu. U šalici s kravicom. I mazali smo ju na najobičniji bijeli kruh koji je tad bio KRUH, a ne lošija opcija.
Nitko nije bio alergičan na gluten.
Na rođendanima smo bili zalijepljeni za društvene igre, ne za društvene mreže.
Pokloni su bili leksikoni, spomenari i kasice prasice.
Skupljali smo Polly pocket. Žvakali shock žvake, one kisele, odvratne. Imali gatalice i kihalice.
Potpisivali se u bilježnicu prezimenom simpatije, čisto da testiramo kako bi izgledalo.
U razredu si bio faca kad bi ti se u leksikon upisala hrpa ljudi. Danas si faca ako imaš ajfon.
U školi smo se bojali učiteljice. Danas se učiteljice boje roditelja.
Internet je bio luksuz koji je mama mogla prekinut jednim dizanjem tefefonske slušalice.
Pjesme su se slušale na walkmanu, od početka do kraja. U kaziću je uvijek bila spremna kazeta ako na radiju bude stvar koju čekaš snimit. Uvijek bi je uhvatio tako da fali prvi dio ali nema veze. Imaš pjesmu i cijeniš ju više nego što ćeš ikad cijenit torrent albuma koji danas imaš na hardu za 3 minute.
Imali smo malo izbora i borili se da slušamo dobre stvari. Danas klinci imaju neograničen izbor i svejedno guglaju Karleušu.
VIVA je vrtila Metallicu. Danas Metallicu vrti haundem na natpisima majica.
Nirvana je bila bend, ne pjesma od Rozge.
Ombre se zvao izrast.
Josip Katalenić je bio samo loš pjevač.
Filmovi su se posuđivali u videoteci. Polica s erotskim filmovima je bila jedino mjesto na kojem si mogao vidjet gole sise. Nije bilo pornhuba, klinci su dulje bili klinci.
Televizori su bili mali i imali su groznu sliku, ali kad se gledao film, gledao se film. Danas propustiš pola filma jer na Facebooku ljudima daješ do znanja da gledaš film.
Slikavalo se samo kad je bitno – 12, 24 ili 36 slika po filmu, ovisi koliko para imaš kad kupuješ film. Nije bilo “daj da vidim kako sam ispa” ni “joj daj opet, žmirila sam” – ako si žmirio na fotki, to ćeš saznat kad se film razvije. Tu i tamo bi se film “osvijetlio” i sve bi otišlo u kurac ali zato smo cijenili svaku sliku koja je uspjela. Manje smo slikali situacije, više smo ih živjeli. Nije nam trebao hešteg nofilter jer se filter koristio jedino kad bi baba kuhala kavu za goste.
Na kiosku nisi mogao podignut novac, fotokopirat potvrdu o prebivalištu ili napravit ultrazvuk nožnog palca. Kupovale su se Efekte za kunu, sličice s nogometašima i tončip kartice za govornicu na bubamare i Baltazare.
Zvalo se s govornice, ako ništa drugo, samo da čuješ kako netko ko ti se sviđa s druge strane kaže “halo” pa poklopiš. Brojevi su se znali napamet.
U kino se išlo s 25 kuna – 20 za kartu, 5 za kokice i to je to. Nismo se check-inali da svi frendovi vide da smo u kinu – svi frendovi su bili s nama u kinu. Platno je bilo manje, stolice su bile neudobnije, ali reklame nisu trajale 17 sati. Nije bilo potrebe za reklamom MORRRRON jer nitko nije bio MORRRRON. Kokice su bile pakirane u papirnate škartoce i nisu imale ništa na sebi, ali su bile svježe i pojeo si ih s guštom, do kraja, do zadnjeg zagorenog kukuruza.
Vozili su se šugavi auti i živjeli bogati životi. Danas se radije živi šugav život da bi se mogao vozit skupi auto.
Na kraju kazališnih predstava se pljeskalo IZVOĐAČIMA, ne političarima.
Imali smo manje, ali smo od tog manje napravili više.
Ljepše je bilo tad, čini mi se.
Ljepše je bilo prije, u doba kad su jagode bile od jagoda, sladoledi od neba i djetinjstva od djetinjastih stvari. 😊
By A. A.
