Vinko Prizmić u 65. godini povlači se kao prvi čovjek HGSS-a, nakon pola stoljeća spašavanja života
Iza prvog čovjeka jedne od najvažnijih hrvatskih organizacija čak je 2.000 akcija koje je vodio i organizirao ili u njima sudjelovao. Ljudske živote spašavao je gotovo pola stoljeća, a HGSS u dva desetljeća vođenja pretvorio u nacionalni ponos. No, više ne može…
Vinko Prizmić, pročelnik HGSS-a Foto: Youtube
Koliki gubitak odlazak u mirovinu može biti za čitavo društvo, najbolje govori slučaj 65-godišnjeg Vinka Prizmića, čelnog čovjeka jedne od najvažnijih organizacija – Hrvatske gorske službe spašavanja. Iza sebe ima gotovo pola stoljeća spašavanja, a HGSS vodi unazad gotovo dva desetljeća. U tome vremenu, od malene službe u sklopu Hrvatskog planinarskog saveza prerasli su u nacionalni ponos…
Ne može se biti malo mrtav ili malo trudan
O nemjerljivoj ulozi pročelnika Vinka Prizmića govori i brojka od oko 2.000 akcija na terenu koje je organizirao, vodio ili u njima i sam sudjelovao. Iz HGSS-a u penziju se ne ide, tamo se ostaje dokle god se može nekome pomoći, no, ipak je odlučio da je došlo vrijeme da se povuče.
“Sve što sam do sada radio bilo je svom snagom, a to iscrpi čovjeka. Nosi i energiju i vrijeme, a što sam stariji, imam ga sve manje za eventualno nadoknađivanje mnogih stvari koje sam propustio učiniti za sebe i obitelj. Jednostavno ne moram više sam nositi toliko tereta. Stasali su i mlađi koji su sa mnom prošli svoje bitke i skupili iskustva. Voditi HGSS znači biti lokomotiva, traži snagu i odlučnost i nosi veliku odgovornost. Moja prva lekcija mladim kolegama je da se ono čime se bavimo ne može raditi malo, jer ne može se biti malo mrtav ili malo trudan. Ili si nekoga spasio ili nisi. To se mora raditi svom snagom, a moja snaga zbog umora i godina ipak slabi. Službi je potrebna nova glava i nova snaga, a meni više vremena za sebe i obitelj – rekao je za Jutarnji list prvi čovjek HGSS-a.
Glavni hrvatski spašavatelj je i otac petero djece te ponosni djed, a prije svega, skroman čovjek. Ljubav prema planinarenju, alpinizmu i speleologiji, javila mu se već za 16 godina. Prije toga, sa 11 godina postao je džudaš, a sa 16 godina poslali su ga na Fakultet za fizičku kulturu da postane trener, što je i bio, i to najmlađi u bivšoj državi. Počeo je spašavati ljude po planinama i jamama, a paralelno je radio kao inženjer nakon studija elektrotehnike u Splitu.
Odlazi s mirom u srcu, znajući da je dao sve od sebe
Ubrzo je postao i instruktor alpinizma, a razmišljao je prvotno studirati medicinu, no odustao je od te ideje. Ipak, živote je spašavao na drugi način. Nakon Domovinskog rata u kojem je sudjelovao, nastavio je raditi u struci, sve do prije 18 godina kada je postao profesionalni tajnik HGSS-a u Splitu. Posao pročelnika krovne organizacije obavljao je paralelno i bez ikakve naknade.
Među brojnim akcijama, pamti onu kada se usred akcije na Biokovu odvojila kamena gromada koja je zamalo ubila cijelu ekipu. Stijena teška nekoliko tona prošla mu je samo centimetar od glave. Vinko pamti i prvi helikoptersko spašavanje na Biokovu prije 40-ak godina uz čitav niz spašenih života i drugih nezgodnih zgoda. Pamte se i one neuspjele, no velikan gorskog spašavanja kaže kako odlazi s mirom u srcu, znajući da uvijek davao sve od sebe.
