Upoznajte Udrugu invalida rada koja broji preko 10.000 članova, a dugogodišnji član Tugomir ima priču sa sretnim krajem
Tugomir Eršek, dugogodišnji član Upravnog odbora Udruge invalida rada Zagreba (UIR), iz vlastitog iskustva zna kako je to nositi se s invalidnošću. Osobama s invaliditetom (OSI) predlaže da budu aktivni, da doprinose društvu i pokušaju imati pozitivan pogled na život.
Festival jednakih mogućnosti 2018. | Foto: UIR
Udruga invalida rada Zagreba osnovana je 1966. godine i, s više od osam tisuća članova, jedna je od najvećih udruga u Hrvatskoj. Jedan od njih je Tugomir Eršek, koji u radu UIR-a sudjeluje već više od 30 godina.
Mi smo ga sreli kada je bio na putu prema banci, gdje je nepokretnom prijatelju plaćao račune. Tugomir iz vlastitog iskustva zna kako je to nositi se s invalidnošću. I dan danas, konstantno osjeti 20 do 30 posto boli koju mu je zadala ozljeda na radu 1984. godine.
Prije invalidnosti, Tugomir se bavio strojarstvom. Na radnom zadatku u Libiji, stradala mu je kralježnica i zdrobljene su mu obje petne kosti. Tada, u kasnim dvadesetima, Tugomiru su liječnici rekli da će ostati u kolicima. Pet mjeseci bio je u kolicima, a nakon toga stao je na noge na kojima čvrsto stoji i dan danas.
“Puno kreativnosti, puno žrtve i na kraju – belief”, to je ključ uspjeha, smatra Tugomir.
https://www.facebook.com/HumansofMirovina/photos/a.424906724594852.1073741828.424886914596833/483858718699652/?type=3&theater
Izleti, radionice, treninzi – mogućnosti
UIR je nestranačka i neprofitna udruga koja okuplja invalide rada Zagreba i Zagrebačke županije u jedinstvenu organizaciju koja im omogućuje razne pogodnosti i organizira aktivnosti koje pomažu integraciji ove skupine u društvo te održanju njihova psihofizičkog zdravlja.
UIR trenutno ima više od 25 aktivnosti koje su njihovim članovima tjedno na raspolaganju uz plaćanje godišnje članarine po cijeni od 120 kuna.
“Svatko nađe nešto za sebe. Neki plešu, neki glume, neki uče jezike… Bitno je da se zabave i da se ne bave samima sobom, neko drugim ljudima”, objašnjava Tugomir i dodaje: “Jedan daje drugome i odmah ti je bolje.”
Osim dramske i plesne radionice, UIR organizira fotografsku i slikarsku, zatim razne treninge, izlete i predavanja za svoje članove, zbor, folklor te pravno i psihološko savjetovanje.
S većinom aktivnosti članovi UIR-a nastupaju u domovima za starije i nemoćne, na raznim društvenim događanjima i priredbama u kulturnim centrima.
Surađuju i s brojnim lječilištima i toplicama koje za njihove članove nude posebne popuste. Također, članovi ostvaruju pravo na jeftiniji javni prijevoz, popuste na opremu za osobe s invaliditetom i pogodnosti koje se tiču troškova u domaćinstvu.
“Ima puno aktivnosti i sve su besplatne, samo treba izaći iz svoje ljušture… Čim čovjek zakorači van iz stana, na otvoreno, već mu se perspektiva i vidici prošire”, smatra Tugomir.
Udruga se nalazi na adresi Nova cesta 86, a za taj prostor, u koji su preselili prije nekoliko godina, zahvalni su Mariji Topić, bivšoj predsjednici udruge, u čiju se čast svake godine održava Memorijal Marije Topić. Radi se o zajedničkom druženju članova na Jarunu, uz turnire u šahu i kartama, streljanju, kuglanju…
Prije nešto manje od mjesec dana, obilježena je peta obljetnica smrti Marije Topić, koja je bila izabrana za predsjednicu Udruge invalida rada Zagreba 2000. godine i kroz 14 godina uspjela je povećati broj članova s tisuću na deset tisuća.
Zajedništvo i “svi za jednoga, jedan za sve”
“Tražila je u društvu da uvijek budemo uključeni u rasprave o propisima kojima su se regulirala prava osoba s invaliditetom i pri tome se držala principa O NAMA S NAMA”, stoji na službenoj stranici Udruge o Mariji Topić.
Tugomir kao najvažnije za očuvanje zajedništva UIR-a ističe timski rad i povjerenje. Na raspolaganju je uvijek netko, kaže, samo im se treba obratiti. Telefonske linije za pravnu i psihološku pomoć uvijek rade, a isto tako, postoje pokretni timovi koji se brinu o članovima i posjećuju ih u njihovim domovima.
On smatra kako je kontakt najvažniji. Zna kako je to, govori, kada ostaneš nepokretan ili teže ozlijeđen – “čovjek ostane sam”, kaže, “okružen uskim krugom obitelji”. Kada je stradao u Libiji, Tugomir je najprije tri tjedna proveo u njihovoj bolnici s dvije longete na stopalima. Bez obzira što je bio u dobrim odnosima s kolegama, prolazio je kroz to razdoblje sam. “Ni kad su me nosili iz aviona, nije nitko došao vidjeti me, ne volim se toga ni prisjećati više”, govori Tugomir, danas vrlo pozitivnih pogleda na sve što mu se dogodilo.
“Treba ostati psihički jak. Ako niste, onda brzo potonete”, objašnjava i sjeća se kako je tada, kao i danas, smatrao da treba dati više društvu. Zato se maksimalno posvetio svom oporavku i uspio, od tada do danas, napredovati u svakom smislu, kako i sam tvrdi.
“Dogodi vam se jedan urnebes i onda ili stagnirate ili potonete”, govori Tugomir i odmah se nadovezuje govoreći kako se on nije odlučio niti za jednu od tih opcija, već je “napredovao u svakom smislu”.
Starosti, nemoćnosti i nepokretnosti zajednička je usamljenost
“Svi za jednoga, jedan za sve, nema ja, ja, ne bu’š ništa! Sve moramo zajednički, uzajamnost i povezivanje s ljudima rezultiraju dobrim stvarima”, smatra Tugomir.
Budući da devedeset posto članova UIR-a čine umirovljenici (najstarijem članu je 92 godine), Tugomir često ističe kako ne treba raditi razliku između osoba s invaliditetom te starijih i nemoćnih. “Svi stariji i nemoćni imaju neki stupanj invalidnosti, samo trebaju u Tvrtkovoj potražiti rješenje”, kaže.
Problemi s kojima se susreću osobe s invaliditetom te stariji i nemoćni, nerijetko su slični – to su uglavnom usamljenost, osjećaj nemoćnosti, nedostatak sadržaja i aktivnosti te zatvorenost u sebe. “Svatko doživljava to na svoj način”, svjestan je naš sugovornik, no on je, kaže, do ovoga što je danas došao teškom borbom. “Ti se moraš pokrenuti sam”, objašnjava i dodaje kako, “čim se pokreneš i dođeš među ljude, društvo te onda nosi dalje”.
Mali iznosi mirovina, uvjeren je Tugomir, samo su izgovor za ne poduzeti ništa, jer ima puno aktivnosti za umirovljenike po zaista niskim ili nikakvim cijenama.
“Negativnost se rola kao mala snježna grudica: kada ide nizbrdo, sve je veća. Dolje će se rasplinuti i vi ćete ju gledati. Treba gledati pozitivno na svijet i onda će se sve ostalo događati samo od sebe…”, ističe nasmijano Tugomir.
