“Ako je umirovljenik samac, on je socijalan slučaj” – društvo stari, a ne zna kako se nositi s time
Kao i u većini europskih država, društvo u Hrvatskoj suočeno je s naglim starenjem. U Izvješću pučke pravobraniteljice za 2017., nasilje nad starijim osobama i diskriminacija temeljem dobi navedeni su među najvećim problemima s kojima je društvo suočeno.
Foto: pixabay.com
Trećina osoba starijih od 65 godina živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Osim što su često potlačeni u obitelji i gotovo potpuno izbačeni iz javnog života, na dnevnoj bazi izbacivani su prisilno s tržišta rada te nerijetko bivaju suočeni s diskrimanacijom na temelju dobi. U Izvješću pučke pravobraniteljice, ageizam se navodi kao ključan pojam koji valja usvojiti kako bismo kao društvo napredovali na polju ljudskih prava. Društvo stari, a ne zna se s time nositi.
Svi oblici diskriminacije
Udruga Mobbing, za pomoć i edukaciju žrtava mobbinga osnovana je 2004. godine s ciljem senzibiliziranja javnosti za problem mobbinga, edukacije i savjetovanja žrtava zlostavljanja na radnom mjestu. Tamo se, u sklopu projekta Senior Servis, održavaju i predavanja za umirovljenike, na kojima ih se nastoji informirati o njihovim pravima i mogućnostima te im pomoći da savladaju svakodnevne izazove.
“Ne može ih se više prevariti otkad je donesen novi zakon, no još uvijek su usamljeni, neki od njih nemaju djecu, pa se pouzdaju u druge mlađe ljude i potpisuju ugovore o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju“, kaže predsjednica udruge Jadranka Apostolovski. “Nadaju se da će im omogućiti sigurnost u životu koji im je preostao, a na kraju budu prevareni”, ističe.
Usto, ističe, uvriježeno je mišljenje da su mladi ljudi “informatički pismeniji od starijih i da su svakodnevno uključeni u IT sektor, a starijima to ponekad bude teže pratiti. “Ima vitalnih koji su i dalje voljni učiti i raditi, no većina posustaje”, kaže Apostolovski.
Stariji od 55 koji su još uvijek na tržištu rada, “doživljavaju primjedbe i pitanja kao što je ‘Kad ćeš u mirovinu?’ iz dana u dan”, dalje objašnjava. Dodaje kako se ne cijeni njihovo iskustvo i znanje, “već ih se samo podsjeća na njihove godine, a to je psihičko zlostavljanje.”
Udio radnika u dobi od 55 do 64 godine je, u ukupnoj zaposlenoj populaciji, jedan je od najnižih u Europskoj uniji i iznosi svega 38,1%, dok je europski prosjek 55,2%.
“Ljudi ne žele odustati, pogotovo u državnim poduzećima, gdje imaju sigurna primanja. Taj posao su prihvatili misivši da će na njemu ostati cijeloga života – i onda im se dogodi tako nešto”, kaže Apostolovski.
Financijski i materijalni problemi daleko najveći
Razgovarali smo i s magistriranim pravnikom koji djeluje u sklopu Udruge Mobbing.
Ivan Hranj, koji nudi pravne savjete, između ostaloga i starijim osobama, navodi najveće probleme s kojima se generacije 50 plus susreću. Kako umirovljenici, tako i još uvijek zaposleni, suočeni su s brojnim izazovima na dnevnoj bazi. Diskriminacija na temelju dobi i psihičko zlostavljanje od strane obitelji i kolega, uobičajena su pojava.
Najveći problem starijih osoba su problemi financijske i materijalne prirode. Mnoge starije osobe nemaju uvjete za prijevremenu starosnu mirovinu, odnosno starosnu mirovinu, a ostali su bez posla, ističe Hranj. Oni koji su ostvarili starosnu, prijevremenu starosnu, obiteljsku ili invalidsku mirovinu nemaju dovoljno sredstava za život, tvrdi.
Najveći broj mirovina u RH kreće se do 1.500,00 kuna. “Ako je umirovljenik samac, on je socijalan slučaj”, zaključuje Hranj. Ništa bolje, kaže, ne prolaze niti osobe visoke stručne spreme koje su radile u državnoj službi i čije su se plaće kretale između pet tisuća i šest tisuća kuna. Uz pune godine života i puni mirovinski staž njihove mirovine iznose oko 2.600,00 kuna. “S tim se ne može živjeti”, potvrđuje Hranj iz iskustva savjetovanja umirovljenika na rubu egzistencije.
Glad je manje važna
“Naravno da se sada na tu neimaštinu nastavlja nemogućnost plaćanja režija, liječenja … Za hranu nitko i ne pita. Jedu se najjeftinije tjestenine i krumpir. Umirovljenici nam se ne obraćaju radi toga jer su gladni, nego radi toga jer im prijete ovrhe na nekretninama i pokretninama. I od toga jada što se zove mirovina, oni bi možda na uštrb hrane plaćali režijske troškove, no tu je Ovršni zakon, najveća sramota hrvatske države.”
Zakon Hranj naziva sramotnim jer se zbog njega razvila industrija u kojoj zarađuju odvjetnici, javni bilježnici, država, FINA, Hrvatska gospodarska komora, javna skladišta i drugi, objašnjava. “U toj industriji koja proizvodi robove od jedne neplaćene takse za HRT od 80 kuna, za dvije godine nastane dug od šest do osam tisuća kuna”, kaže.
S posebnom težinom, tvrdi Hranj, prisjeća se umirovljenice kojoj je kuća prodana za 17 tisuća eura, a vrijedila je 117 tisuća eura. “Starica nije imala gdje, nešto si je uredila staju i živi u staji”, prepričava. Takvih slučajeva nije malo. Oni su njegova svakodnevica. Imao je i priliku, tijekom svoga rada u udruzi, upoznati majku i suprugu pokojnog hrvatskog branitelja koja je morala na ulicu zbog duga za sudske troškove koji su iznosili 20 tisuća kuna, a radilo se o troškovima zbog podjele imovine.
Ako se zapošljava, zapošljava se mlade
Prema Izvješću pravobraniteljice, 33,1% ukupnog broja registriranih nezaposlenih te 34,4% korisnika novčane naknade za nezaposlene u 2017. bilo je u dobi od 50 i više godina. Budući da se nezaposlenost prikazuje “brojem onih koji nisu otjerani s Hrvatskog zavoda za zapošljavanje”, tvrdi Hranj, prava slika nezaposlenosti još je gora u stvarnosti.
“Svi oni stariji od 50 godina, u pravilu ne mogu naći zaposlenje. Kod nas je potražnja za radnicima na teškim fizičkim poslovima, za šivačima, konobarima, kuharima. Na tim zanimanjima se traži zdrava radna snaga i fizički spremna radna snaga za fizičke poslove. U takvoj situaciji se ne mogu zapošljavati radnici stariji od 50 godina. A poslodavci, da bi se riješili starijih radnika, nad njima vrše mobbing i diskriminiranje i na taj način ih prisiljavaju da sami otkažu ugovor o radu. Sve to s ciljem da im ne isplate otpremninu.”
Zaštita od diskriminiranja po osnovi starosti je skoro pa nikakva, ističe se u Izvješću, a potvrđuju i iz Udruge Mobbing. Sudski sporovi traju godinama, radnici nemaju sredstava za odvjetnička zastupanja, pa i ne ulaze sudske sporove već prihvaćaju činjenicu da ih poslodavac ne želi.
“Svjedočim slučaj jedne radnice koja je cijeli svoj radni vijek radila kao sobarica, i onda je zbog mobbinga i diskriminiranja morala otići, a imala je nešto više od 61 godine života i mislila je da će dočekati mirovinu. Naravno, njezin poslodavac će na njezino mjesto uzeti studenticu ili neku mladu osobu sa Hrvatskog zavoda za zapošljavanje uz poticaje od države. Uostalom, u Hrvatskoj i vrhunske specijaliste liječnike kada napune 65 godina života bacaju iz radnog odnosa, a sve s ciljem što brže privatizacije ukupnog zdravstva.”
Tijekom 2017. nepovoljno postupanje poslodavaca bilo je izraženo u odnosu na radnike starije dobi i one narušenog zdravstvenog stanja, više nego u odnosu na sve druge radnike.
Foto: pixabay.com
“Za izigravanje starijih radnika odlično mogu poslužiti pravilnici o radu odnosno pravilnici o sistematizaciji radnih mjesta”, navodi Hranj. Princip je “jedan radnik – jedno radno mjesto”. Poslodavac može jednostavno ukinuti radna mjesta na kojima su stariji radnici, a sve u skladu sa Zakonom o radu, Hranj tvrdi.
“U posljednjih dvije-tri godine je pravi hit u ugovore o radu upisivati kao mjesto rada Republika Hrvatska ili da je mjesto rada svugdje gdje to naloži poslodavac. Svjedočimo velikom broju raspoređivanja starijih radnika u druga mjesta rada, često puta udaljena od 50 do 100 kilometara. Radnici za ovakva putovanja ne dobivaju plaćene prijevozne troškove, javnog prijevoza nemaju, osobnim automobilima ne putuju jer su troškovi ogromni i moraju dati otkaz ili što je najčešće, dobivaju otkaz jer ne mogu putovati.”
Upisivanje Republike Hrvatske kao mjesto rada protuzakonito je, kao i raspoređivanje radnika u udaljena mjesta rada bez osiguravanja troškova prijevoza, troškova boravka i stanovanja u tim mjestima. “Tu bi inspekcija rada imala što odraditi”, smatra Hranj.
Zlostavljanje – može
Republika Hrvatska donijela je Zakon o suzbijanju diskriminacije, no on je nepotpun i nitko ga se ne pridržava, tvrde iz Udruge Mobbing. “Zvuči nevjerojatno, no u Republici Hrvatskoj zakonom nije zabranjeno zlostavljanje radnika”, govori Hranj. Zakonom je zabranjeno diskriminiranje radnika i spolno uznemiravanje, ali ne i zlostavljanje radnika. Zlostavljani radnik nema nikakve mogućnosti da se brani i obrani. On mora dolaziti na posao jer nema pravo prekinuti rad.
“Svjedočimo slučaj jedne starije radnice kuharice, koju gazda više nije htio, pa joj je kazao da mu više ne dolazi. No, radnica je došla i drugi i treći dan i šesti dan, a gazda ju je svaki dan kada je došla na posao nogom udario u stražnjicu i izbacio je iz kuhinje. Ona nije smjela prekinuti rad, nije smjela ostati kod kuće zbog neopravdanog izostanka, a i nije sama mogla dati otkaz jer onda ne bi imala pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti. Naravno na pritužbu radnice za zaštitu dostojanstva poslodavac se oglušio, a radnica nije imala sredstava da plati odvjetničko zastupanje u sudskom sporu i nije niti pokrenula sudski spor radi naknade štete zbog mobbinga. Poslije su joj nudili rad na moru za minimalnu plaću, tisuću kuna na ruke i besplatno stanovanje u prostoriji gdje je trebala spavati s još osam zaposlenika. Nije pristala pa je ostala bez novčane naknade. S 58 godina života.”
Kada jednom odu u mirovinu, financijski položaj osoba starije životne dobi naglo se promijeni. Značajno smanjenje prihoda uzrokuje višestruka odricanja, posebno u segmentima života koji nadilaze osnovne životne potrebe. Usto, starije osobe susreću se s diskriminacijom na temelju dobi i bivaju “preveslani” ili iskorišteni na razne načine.
U odnosu na starije osobe ponekad se toleriraju postupci i prakse koji ne bi bili prihvatljivi prema bilo kojoj drugoj društvenoj skupini, no aktivistička scena zagovaranja prava osoba starije životne dobi slabo je razvijena, uz svega nekolicinu udruga koje se bave njihovim pravima, ističe pravobraniteljica. Na medijima je, drugim društvenim skupinama, poslodavcima i tijelima javne vlasti da se posvete rješavanju ovog rastućeg problema.
