Umirovljenicima su ukrali: Putovanja, zdravlje, kvalitetu života, priliku da čine dobra djela…
Prije nekoliko dana prenijeli smo vijest o budućem njemačkom umirovljeniku, šefu tvrtke koja proizvodi mercedese. Simpatični Dieter će primati oko 4.250 eura mirovine svakoga dana. Pitao sam se na što bi uopće prosječan hrvatski umirovljenik mogao trošiti takve novce (da ima priliku), a nakon toga sam ih pitao u grupi Umirovljenici Hrvatske. Neki odgovori će vam slomiti srce…
Foto: Unsplash
Facebook grupa Umirovljenici Hrvatske trenutačno ima nešto više od dvije tisuće poprilično aktivnih članova. Tamo se druže, objavljuju šaljive fotografije, a ponekad ipak prodiskutiraju. I o politici, i o statusu umirovljenika u društvu, o prilikama i neprilikama s kojima se susreću.
Ponekad im mi kao portal postavimo pitanje u toj grupi kako bi vidjeli što misle o određenoj problematici, a ovoga puta smo ih pitali nešto posve drugačije. Ponukan pričom o budućem najbogatijem njemačkom umirovljeniku, koji će svakog dana mirovine primati 4.250 eura, autoru ovoga teksta je palo na pamet što na što bi umirovljenik trošio – da može.
S prosječnom mirovinom od dvije i nešto tisuće kuna, složit ćete se, nemaju previše fleksibilnosti. Čovjek mora jesti, mora platiti režije, a samo te dvije osnovne stvari im pojedu najveći dio skromnog budžeta.
Kako bi priča ipak bila malo realističnija, pitali smo ih na što bi trošili da su im mirovine oko tisuću eura. To je oko 7.425 kuna – sličan iznos primaju umirovljenici u razvijenim zemaljama Europske unije.
“Kako se uopće usuđujete postaviti takvo pitanje?”
Moram priznati da sam očekivao takvo pitanje među prvima i da ga nimalo ne usuđujem. To su bajke, samo nas iritirate s onim što ne možemo dobiti, krenuli su prvi komentari.
Tek kada smo objasnili da im se ne želimo rugati, nego ih pitati da slože nekakav “popis želja”, doći ćemo do popisa onog što je umirovljenicima ukradeno. Možda im taj novac nitko nije oteo iz džepa, ali kao utjecajna i rastuća društvena skupina zaslužuju više od onoga što imaju danas.
Njihovi skromni odgovori, posebice oni koji su izrazili želju da pomognu drugima, slomit će nekima srce.
Umirovljenici iz Engleske putuju po Europi, a našima je prevelik trošak iz Osijeka doći u Zagreb
Kao jedan od primjera koji ih svakoga ljeta bode u oči, sigurno su to europski umirovljenici koji u trećoj dobi više-manje bezbrižno putuju Europom, uče nove stvari, upoznaju tuđe kulture, bez da imaju ubojiti financijski pritisak koji im puše za vratom.
Takva putovanja su većini naših umirovljenika nemoguća misija. Želja i snovi za putovanjem su tu, ali kako putovati kada na kraju mjeseca ne ostane niti jedna kuna?
“Da imam mirovinu koja bi mogla podnijeti da barem jednom u godini dana odemo suprug i ja na godišnji, na more, u planine… Voljela bih vidjeti i neke od europskih metropola, ali nema toga. Problem nam je iz slavonske metropole doći do Zagreba, a ne negdje dalje”, napisala je Davorka.
“Idite! Nitko vas ne drži…”, napisao joj je netko u odgovoru, na što je gospođa spremno odgovorila:
“Drži me novčanik. Moj i mojih prijatelja s još manjom mirovinom od moje. Putujem s udrugom umirovljenika, ali to su sve mjesta na kojima sam bila već bezbroj puta”, odgovara joj Katarina.
I drugi umirovljenici bi putovali, ali barem jednom onako zapravo, bez stresa, bez grižnje savjesti o svakoj potrošenoj lipi:
“Ja bih voljela putovati, vidjeti i malo dalje dijelove svijeta kao npr. Indiju, Kiu, Tajland, Australiju…”, napisala je Ana.
Sličnog mišljenja je i Zdenka, koja već u glavi ima popis destinacija, koje nažalost vjerojatno nikada neće moći obići:
“Nitko ne brani maštati; tako i ja maštam da posjetim Kaliforniju, Australiju, Južnu Ameriku, Meksiko, ali bilo bi jako lipo to ostvariti, ma da je samo živjet bez stresa kad u drugoj polovici mjeseca dođeš na bankomat; ma sve lipo izračunaš i onda na kraju ipak fali, a bijes raste jer si toliko godina uplaćivala i sad nemoćna, a nema dok neko ima puno, a nije zaslužio; što zašto sam bijesna na nepravdu”, napisala je Zdenka.
Naravno, ima i onih domaćih turista. Hrvatska je relativno mala zemlja i mnogi stanovnici nisu upoznali sve čari države u kojoj žive:
“Rado bih putovala Lijepom našom i doživjela Plitvice, Kornate, Liku itd.”, napisala je Nada.
Možda se sva ta silna putovanja nekome čine bedasta, ali neka razmisle još jednom:
“Ja bi putovala, upoznavala nove ljude i radila na humanitarnim projektima. To bi me radovalo i dalo smisao života”, napisala je Vera.
Zdravlje, koje zdravlje?
Od prošloga ljeta, ili čak malo ranije, mediji su pod povećalo stavili zdravstveni sustav. Gotovo iz dana u dan saznamo da je nešto u tom sustavu jako trulo, a uskoro ćemo se suočiti s nedostatkom liječnika i drugog medicinskog osoblja. Valjda jedine stvari koje nikada neće nedostajati su ravnatelji bolnica.
Međutim, s našom imaginarnom mirovinom od tisuću eura, možda bi stvari bile bolje.
“Ne maštam do te mjere, no kad bi se to dogodilo – na prvo mjesto bih stavila odlazak u privatnu kliniku, zatim bi si našla komada i polako dalje u nove izazove”, napisala je Dragica.
I drugi umirovljenici bi vjerojatno uštedjeli nešto “sa strane”, jer se čini kako sve manje vjeruju zdravstvenom sustavu:
“A sada mislim samo o tome da imam za poštenu liječničku skrb za nas… jer ovo danas… ako nemaš novaca ili vezu… dobro ako te strefi pa gotovo, ali ako ovisiš o doktorima i sestrama… ne želim ni zamišljati”, napisala je Biserka.
Slično razmišljaju i mnogi drugi, svjesni su da je zdravlje u mirovini vrijedno kao zlato:
“Kao prvo i osnovno, to je nezamislivo, ali kada bih imala, prvo bi potrošila na kvalitetnije lijekove, neku privatnu kliniku na čiji pregled ne moram toliko čekati… i tek kada bi zdravlje uspjela dovesti u kakvu takvu normalu, tada bi počela razmišljati kako raspolagati normalnom mirovinom”, napisala je Jasna.
Zdravlje je neminovno povezano i s prehranom, a neki umirovljenici su se požalili da s niskim mirovinama ne mogu jesti onoliko zdravo koliko bi htjeli. I tako se taj začarani krug zatvara, jedeš svu najgoru hranu, a nakon toga si bolestan…
“Prvo bi vodila više računa o svom zdravlju, kvalitetnije se hranila, manje se sekirala radi troškova, imala mirniju starost”, napisala je Dušanka.
S njom bi se vjerojatno složila i Branka:
“Najveća glupost kad sam u mirovini treba mi manje… Meni treba tri puta više, apetit pojačan i jela bi puno ribe, a ona koju bi jela je jako skupa”, napisala je.
I unuci bi bili sretniji
Naravno, hrvatski bake i djedovi ne bi zaboravili na svoje unuke kada bi imali normalne mirovine.
Naravno, situacija nije bajna niti za generaciju koja je uslijedila nakon njih. Često bake i djedovi sa skromnim mirovinama pomažu i svojoj odrasloj djeci, iako bi situacija, barem na papiru, trebala biti obrnuta:
Dubravka bi pomogla djeci i unucima na prvom mjestu, tek nakon tog bi kupovala knjige i jednom godišnje na izlet.
Biserka bi barem jednom htjela kupiti nešto unucima bez kalkuliranja.
Jela svoje unuke toliko voli da bi češće dolazila u Zagreb kako bi ih vidjela.
I Vlatka bi htjela ispuniti želje svojim unucima, a tek onda bi otišla u toplice liječiti zglobove.
Jedna umirovljenica je kao veliki bonus mirovine od tisuću eura navela i mogućnost odvajanja za bolesnu dječicu na mjesečnoj bazi. Divno!
Umirovljenici ne žele jahte, žele obične stvari poput obnavljanja garderobe
Bajku od tisuću eura mirovine polako moramo privesti kraju.
Naravno, javili su se i ljudi kojima nedostaju baš stvarno sitne male stvari. I te male stvari ne mogu s mirovinama pokriti. Što im vrijedi kada političari pričaju o većim mirovinama “radi dostojanstvenog života” kada mnogi umirovljenici nemaju ni za kaput promijeniti?
Neke njihove želje su toliko skromne i precizne da slamaju srca. Češći odlasci u kazalište, ili pak posjet Slavoniji. Zamislite da živite u Hrvatskoj većinu života, u mirovini ste, nikada niste bili u Slavoniji i nemate ju kako posjetiti? Mislim, naravno da “ima kako”, ali ako posjet Slavoniji iz bilo kojeg kraja Hrvatske ozbiljno može ugroziti financije jednog umirovljenika / umirovljenice, moramo se pitati čemu te mirovine služe.
Završit ćemo s komentarom gospođe Rozalije koja je na bajkovitih tisuću eura mirovine odgovorila bajkovitim komentarom:
“Kupila bi kućicu kraj borove šume i malog potočića i imala bi susjede ptičice.”
