Trogiranka u Borovu nakon 42 godine rada dobila otkaz: Ide u zasluženu mirovinu!
Trgovkinja Mara Rožić u Borovu je provela 42 godine. I sreća da je tako, jer je poslovnica u kojoj je radila nedavno posljednji put stavila ključ u bravu, zbog čega je dobila otkaz. Zahvaljujući neprekinutom radnom stažu, sa 61 godinu može u punu starosnu mirovinu, za razliku od većine njezinih kolegica koje će kutije morati tegliti nekoliko godina dulje…
Foto: Borovo
Mogu li Hrvati raditi do 67 godine? Pitanje je to koje se ovih dana, uoči sindikalne referendumske inicijative, često postavlja, pri čemu je odgovor generalno niječan. Doista, kako u vrtiću, kafiću, na skeli ili u trgovini “rintati” do godina u kojima bi već mirovinu čovjek trebao uživati punim plućima, kako je to nekada i bilo kada su se žene iz svijeta rada povlačile sa 55 godina uz penziju sačinjenu od prosjeka deset najbolje plaćenih godina.
Da se do 67. ne može raditi, svjedoči i Trogiranka koja je u Borovu odradila 42 godine pa se sada sa 61 godinu sprema za penziju, doduše ne svojevoljno. Na nju se, srećom, novi zakon neće odnositi, a zahvaljujući neprekidnom radnom stažu u mirovinu može i malo prije sadašnjeg vremena. No, svojim mlađim kolegicama nove zakonske odredbe, koje će pokušati osporiti nadolazeći referendum, ne bi poželjela ni u najgoroj noćnoj mori.
Pakiranja s kutijama cipela težila preko deset kilograma
“Možete li vi sad zamisliti da nas poslužuje konobar kojemu se tresu tacne ili da medicinska sestra u svojoj 67. godini mijenja pelene nemoćnima?! Umjesto da ljudi barem koju godinu uživaju zdravi u zasluženoj mirovini, oni se jadni odmah razbole. Ovi umirovljenici iz bogatijih zemalja liječe se putovanjima, a naši od svojih skromnih mirovina jedva skrpaju za režije” – rekla je Mara Rožić za Slobodnu Dalmaciju.
Kada je bila djevojčica, njezina se obitelj iz okolice Sinja odselila u Borovo Naselje. Tamo je završila višu trgovačku školu, a prvi posao je dobila u Borovu u Omišu. Nakon godinu dana, dobila je premještaj u Trogir, gdje je nakon više d četiri desetljeća rada zatvorila jedinu preostalu poslovnicu. Trenutno joj teče otkazni rok, nakon čega trgovkinja Mara ide u mirovinu.
Koliko se naradila, svjedoče najbolje na stotine kutija tjedno koje bi prevalila preko svojih ruku. Tamo 80-ih godina hit su bile borolete koje su su se prodavle u tisućama primjeraka mjesečno, dok bi za turističke sezone u njezinu smjenu ulazilo više od stotinu kupaca. Tek je za zamisliti koliko je to dodanih pari obuće, saginjanja i ostalog fizičkog napora.
Najteže joj je bilo, svjedoči, razvrstavanje velikih kartonskih pakiranja u kojima bi stiglo 10 do 12 kutija s cipelama. Najteže su pritom bile one s muškim gležnjačama, jer bi svako pakiranje težilo više od deset kila.
S godinama završiš na terapijama za kičmu
“Kad si mlad to ne osjećaš, a kad navršiš pedesetu završiš na Fizikalnoj, na terapijama za kičmu. Osim toga, ne postoji trgovac koji nema probleme s venama i cirkulacijom. Kako se ono kaže – “sve u rok službe”, ali isto ga je bolje ne produljivati” – kaže sa Slobodnu gospođa Mara.
Prisjeća se i kako su u socijalizmu žene odlazile s 55 godina života i 35 godina radnog staža u mirovinu i zato su u njoj živjele punim plućima. Za rad u Borovu ima samo riječi hvale, jer je danas trgovkinjama po centrima daleko gore. Rade dulje, često bez plaćenih prekovremenih i slobodnih dana, tegleći daleko veći teret na rukama.
Trgovkinja Mara mirovinu planira provoditi aktivno te se nema namjeru zatvoriti u kuću. Nabraja tako da će volontirati, saditi u vrtu, slikati i kaširati te se posvetiti onom najvrijednijem – unucima.
