Treba li Hrvatska mirovinski sustav u kojem svatko štedi za svoju mirovinu?
Prošlog tjedna u Hrvatskoj je gostovao poznati čileanski pravnik i pisac Axel Kaiser. Ispričao je iskustva Čilea i njihove mirovinske reforme iz 80-ih godina prošloga stoljeća, kojom su u potpunosti privatizirali mirovinski sustav. Zatim je Hrvatima sugerirao da naprave nešto slično, ako ne i isto. Razgovarali smo s Danijelom Nestićem s Ekonomskog instituta i pitali ga treba li Hrvatska privatizirati mirovinski sustav.
Snimak zaslona: N1 Televizija
Čile i njihov mirovinski sustav poznati su u čitavom svijetu. Oni su krajem 80-ih godina zbog kaosa u mirovinskom sustavu napravili radikalan zaokret – potpuno su ga privatizirali. To znači da nema međugeneracijske solidarnosti, a svaki radnik tijekom radnog vijeka uplaćuje mirovinske doprinose isključivo za sebe, koji mu se vraćaju nakon što ode u mirovinu.
Nešto slično su ovih dana predložili i šefovi mirovinskih fondova u Hrvatskoj, ali na to ćemo se vratiti kasnije.
Kako ‘zamijeniti’ mirovinski sustav
Kontroverzni čileanski pravnik i pisac Axel Kaiser gostovao je prošlog tjedna u Hrvatskoj i sugerirao nam da napravimo sličnu stvar s našim mirovinskim sustavom. Ima li potrebe za time i koliko je to uopće moguće, pitali smo Danijela Nestića s Ekonomskog instituta.
“U domaćoj javnosti o čileanskoj mirovinskoj reformi postoje samo parcijalne informacije. Spominje se 1981. godina i prelazak sa tadašnjeg javnog sustava baziranog na međugeneracijskoj solidarnosti na obvezni kapitalizirani sustav individualnih računa. No čileanski mirovinski sustav nije samo to. Reforma iz 1981. bila je doista ogroman zaokret, otprilike kao kad bi kod nas sve osiguranike prebacili iz prvog u drugi stup, sve doprinose ubuduće uplaćivali samo u drugi stup i sve buduće mirovne isplaćivali samo iz drugog stupa”, započinje Nestić.
Motivi za takvu reformu mogli bi i domaćim umirovljenicima zazvučati poznato:
“ubuduće uplaćivali samo u drugi stup i sve buduće mirovne isplaćivali samo iz drugog stupa. Motivi za takvu reformu bili u kroničnoj neefikasnosti javnog sustava koji je uz to bio razmrvljen na 20-tak podsustava s bitno različitim pravilima i visinom mirovina, uplaćivale su se relativno visoke stope doprinosa, preko 20%, a sustav je svejedno stalno ulazio u deficite koji su enormno opterećivali državni proračun. Bilo je tu i korupcije i političkog lobiranja i preferiranja pojedinih podsustava bez ikakve ekonomskog opravdanja, svega”, objašnjava Nestić.
S duplo manje doprinosa do većih mirovina?
Čile je srezao doprinose na 10 posto, a za postojeće umirovljenike su osigurali mirovine koje će isplaćivati iz proračuna.
“Početni rezultati reforme su bili sjajni. Stope prinose fondova su bile visoke, čileansko gospodarstvo je imalo visoki rast, mirovine koje su isplaćivale iz novog sustava bile znatno veće nego ranije, i to uz dvostruko nižu stopu doprinosa. To je vjerojatno i rezultiralo snažnom potporom ovakvom tipu reforme od strane međunarodnih institucija, prije svega Svjetske banke”, priča Nestić.
Takav radikalan zaokret nije bio moguć u drugim zemljama pa je Svjetska banka išla u smjeru kombinacije prvog i drugog stupa u granicama fiskalne održivosti. Takvu kombiniranu reformu su predlagali i drugim zemljama, među kojima su bile i zemlje Istočne Europe.
“U međuvremenu, počele su uočavati i slabosti sustava u Čileu, prije svega zbog niskog obuhvata mirovinskim osiguranjem. Naime, puno je ljudi radilo u sivoj ekonomiji, velik broj ljudi radili su kao samozaposleni koji nisu bili obvezni plaćati doprinose, bilo je puno isprekidanih radnih karijera i kratkog razdoblja uplate doprinosa. Tako da velik dio stanovništva ili nije primao mirovine ili su one bile niske i raslo je nezadovoljstvo stanovništva. Uz to, prinosi fondova su počeli padati, a došla je i financijska kriza 2007., što je ubrzalo pripremu i primjenu nove reforme”, nastavlja Nestić.
Što s ljudima koji nisu uplaćivali doprinose?
Čile je 2008. godine uveo tzv. “nulti stup” solidarnosti iz kojeg se danas isplaćuju mirovine za one koji nemaju vlastitu mirovinu, a pripadaju skupini 60 posto najsiromašnijih građana.
Drugi, privatni stup, dodatno je srezao troškove poslovanja i pojavili su se konkurentski fondovi. Sada pak imaju problem s onima van sustava i planiraju dodatno ojačati nulti stup solidarnosti:
“No, kako je prosječna stopa zamjene mirovina ostala relativno niska, sada se u Čileu razmišlja o dodatnim reformama kojima bi se povećali buduće mirovine, prije svega o širenju obuhvata stupa solidarnosti na 80% najsiromašnijih, o povećanju zakonske dobi za odlazak u mirovinu, o uvođenju mirovinskog doprinosa za poslodavce od 4% bruto plaće povrh sadašnjih 10% koji plaćaju radnici, pri čemu se raspravlja hoće li se tim dodatnim doprinosom financirati samo fond solidarnosti ili će polovica ići u drugi stup, te hoće li možda ta stopa biti još veća”, objašnjava Nestić.
Dakle, Čile je pored radikalne reforme iz 80-ih napravio niz drugih kako bi osigurao socijalnu održivost mirovinskog sustava kojem je cilj spriječiti siromaštvo u starosti. Iako je očito da on sam ne može riješiti pitanje mirovinskog osiguranja za sve građane, Nestić ocijenjuje kako sustav u Čileu radi dobro i zaslužuje detaljnije proučavanje kako on funkcionira.
I sada dolazimo do Axela Kaisera i njegovog prijedloga – treba li Hrvatska napraviti mirovinski sustav u kojem svatko štedi za sebe?
Nestić: “U Hrvatskoj nema potrebe za ukidanjem prvog stupa i reformom kakvu je proveo Čile”
Nestić smatra kako u Hrvatskoj nema potrebe za ukidanjem prvog stupa i reformom kakvu je napravio Čile.
“Na stranu to što bi to bila financijski gotovo nemoguća operacija jer je kod nas prvi stup puno veći nego što je bio u Čileu. Za to nema potrebe niti sa socijalnog niti s ekonomskog stajališta. Naime, prvi stup je tu da osigura temeljnu socijalnu sigurnosti u starosti, da država svojom snagom stane iza njega kao garant sigurne starosti. Drugi stup treba omogućiti veće buduće mirovine uz određeni, ali umjereni tržišni rizik, te ima za cilj dijelom kompenzirati rizike starenje stanovništva i pogoršanja omjera broja zaposlenih i umirovljenika”, kaže Nestić.
Pravi je zadatak, napominje, pronaći odgovarajući odnos između veličine prvog i drugog stupa, odnosno postići njihovu ravnotežu.
“Hrvatska pak ima zadatak ojačati drugi stup, poboljšati njegovo funkcioniranje i dizajn, vjerojatno uvesti i nulti stup te bolje definirati najnižu mirovinu, dakle napraviti blagi zaokret u smjeru onoga što ima Čile, ali ne u smislu reforme iz 1981., već prije u smislu njihove reforme iz 2008.”, zaključuje Nestić.
Ne slaže se s ‘mirovincima’
Šefovi mirovinskih fondova nedavno su organizirali druženje s novinarima kako bi im iznijeli nekoliko ideja. Traže postepeno odmicanje od kolektivne odgovornosti za umirovljeničke dane i približavanje individualnoj odgovornosti kapitalizirane štednje. Prostim rječnikom, slabiji prvi stup i jači drugi stup.
Nestić ne smatra da je Hrvatskoj potreban radikalni zaokret u pogledu prvog stupa i njegovo svođenje na bazičnu mirovinu podjednaku na sve:
“Mi imamo svoje iskustvo koje je slično drugim zemljama kontinentalne Europe i snažnim i zdravim prvim stupom te jačanjem drugog i trećeg stupa možemo postići i socijalnu sigurnost i veće mirovine i fiskalnu održivost. Pritom je poželjno ojačati individualnu odgovornost za vlastitu mirovinu, poželjno je više nagrađivati rad i uplate doprinose, a manje neke druge zasluge”, zaključuje Nestić.
Za kraj, spekulira da su mirovinci ovim prijedlogom samo htjeli naglasiti da je potrebno povećati izdvajanja za drugi put kao korak u tom smjeru.
