Sustav međugeneracijske solidarnosti na koljenima: Gdje imamo više umirovljenika nego radnika?
U medijima ste ovih dana mogli čitati katastrofične prognoze o raspadu mirovinskog sustava, konkretno sustava međugeneracijske solidarnosti. Za tu tezu poslužila je “šokantna” informacija da jedna županija ima više umirovljenika nego radnika. Međutim, ta županija isti problem vuče još od 2013. godine! S druge strane, teza o propadanju mirovinskog sustava stoji…
Foto: Pixabay
Medijima se munjevito širi vijest kako Sisačko-moslavačka županija ima više umirovljenika nego radnika. Ta informacija zapravo uopće nije nova jer je negativan omjer postavljen još 2013. godine, otkriva arhiva podataka HZMO-a.
Još u listopadu 2013. godine Sisačko-moslavačka županija imala je 39968 osiguranika i 42495 korisnika mirovine, a omjer je već tada iznosio 1 : 0.94.
Današnji omjer više-manje je isti – u toj je županiji 41998 osiguranika i 44339 korisnika mirovine, a omjer je 1 : 0,95.
Foto: Statističke informacije HZMO-a, travanj 2021.
Još šest županija visi na rubu
Još najmanje šest županija visi na rubu, iako iz tablice možemo vidjeti da je “najbolja” situacija u Međimurskoj (1:1,66) i Varaždinskoj (1:1,54) što u odnosu na ostale županije izgleda dobro, ali čak i te omjere možemo nazvati katastrofalnim.
Od ugroženih županija najviše se, prema trenutačnom stanju, ističe Karlovačka županija koja ima 36404 osiguranika i 35437 umirovljenika. Dovoljno je da u mirovinu ode 600 ljudi i ta će županija također “pocrveniti”. Zapravo, Karlovačka županija imala je kratku ekspediciju “crveno” sredinom 2019. godine pa smo tada imali dvije županije s većim brojem umirovljenika nego radnika.
Dakle, pored Sisačko-moslavačke, kojoj bi oporavak obzirom na potres i iseljavanje bio ravan čudu, problematične su još Karlovačka, Ličko-senjska, Virovitičko-podravska, Požeško-slavonska, Osječko-baranjska i Vukovarsko-srijemska županija.
Sustav međugeneracijske solidarnosti nam se raspada pred očima
Hrvatska je 1980. imala četiri radnika na jednog umirovljenika, a danas je taj omjer gotovo pa izjednačen (1:1,25). Radi se o sustavu međugeneracijske solidarnosti u kojem trenutačno zaposleni radnici izdvajaju dio iz svojih plaća za trenutačne umirovljenike, a država im garantira da će, jednom kada oni ostare i odu u mirovinu, budući radnici na isti način financirati njihove mirovine.
Zato je puno ugodnije biti umirovljenik kada je taj omjer 4:1 nego kada je gotovo izjednačen, što današnji umirovljenici (ali i radnici) osjete na svojoj koži.
Koliko je oporavak vjerojatan? Ako gledamo demografske projekcije, on je gotovo nemoguć. Hrvatska ima puno više ljudi koji će u sljedećih nekoliko desetljeća otići u mirovinu nego onih koji bi trebali doći na nova radna mjesta. Jedini način za borbu protiv ovog problema je drastično podizanje stope nataliteta (a čak i da se djeca krenu rađati kao luda, moramo čekati dvadesetak godina da krenu raditi kako bi osjetili PRVE pomake na bolje) ili masovni uvoz stranih radnika.
Foto: populationpyramid.net
Sustav međugeneracijske solidarnosti pripisuje se njemačkom kancelaru Ottu von Bismarcku, ali on ga je uveo u situaciji kada je bilo stotine radnika na jednog umirovljenika. Danas se svugdje u svijetu taj omjer srozava, a demografske projekcije govore da će se, barem u Europi, nastaviti srozavati u nastavku stoljeća. Opravdano je pitati se bi li Otto von Bismarck s današnjim brojkama uopće uvodio sustav međugeneracijske solidarnosti.
Na gornjoj “piramidi” vidimo strukturu Hrvatskog stanovništva. Donji dio “piramide” (demografska situacija je toliko loša da čak ni nema oblik piramide) financira mirovine gornjem domu piramide. Paralelno, kako ljudi stare, gornji dio piramide postat će još deblji, a donji dio piramide još tanji.
Kako bi sustav međugeneracijske solidarnosti i dalje ostao dobra opcija, struktura stanovništva bi trebala što više ličiti na, recimo, situaciju u Nigeriji:
Foto: U Nigeriji ima daleko više djece i mladih nego starijih | populationpyramid.net
Aladrović u našem podcastu potvrdio da moramo mijenjati sustav međugeneracijske solidarnosti
Ministra rada Josipa Aladrovića smo početkom mjeseca ugostili u našem podcastu, i pitali smo ga kako on gleda na demografske i financijske projekcije u kontekstu mirovinskog sustava.
“Glavni izazovi s kojima će se na razini osobe budući umirovljenici suočavati jest stopa zamjene kada se prelazi iz radnog odnosa u mirovinu. Bojim se da će ta stopa zamjene biti dosta niža nego danas i razlike života uz rad i u mirovini će biti značajno veća.
Ovo nije specifično za Hrvatsku, ovo je specifičnost svih zemalja Europske unije. Istina, do 2050. imamo 29 godina fore da smislimo nešto mudrije, pametnije i bolje od trenutnog Bismarckovog sustava. Održivost i adekvatnost mirovina su dvije teme koje će nas, s obzirom na demografska kretanja, sigurno pratiti sljedeći niz godina”, kazao je Aladrović.
