Studentska razmjena za umirovljenike: Osamdesetogodišnjak dobio Erasmus stipendiju za studij u inozemstvu
Osamdesetogodišnji Miguel Castillo student je povijesti na sveučilištu u Valenciji, a idući tjedan odlazi na studentsku razmjenu u Veronu, prenosi portal EurActiv. Ovaj umirovljeni javni bilježnik otac je troje djece i djed šestero unučadi, a na Erasmus+ program studentske mobilnosti povest će i suprugu.
Po umirovljenju, Miguel je pretrpio srčani udar i ugrađene su mu četiri premosnice. Nakon toga, svaki novi dan doživljava kao dar. “Nakon oporavka, rekao sam samome sebi: ‘Želio bih učiniti nešto što nije tipično za umirovljenika, kao što je to na primjer drijemanje’. Povijest me oduvijek zanimala, posebno ona suvremena”, rekao je Castillo za španjolsku novinsku agenciju Efe.
Najprije je upisao fakultet, a onda se i odlučio prijaviti na Erasmus program. Uobičajeno je da na razmjenu odlaze studenti u svojim dvadesetima, no ovaj umirovljenik uspio je srušiti sve dobne granice – osim što je primljen na razmjenu, za studentske dane u Italiji odobrena mu je i novčana potpora u obliku stipendije.
“Ljudima mojih godina preporučujem da ne sjede doma nego da se otvore prema svijetu jer mi još uvijek možemo društvu dati puno toga, a isto tako od njega i dobiti”, rekao je za euractiv.com.
Castillo se smatra studentom kao što je i svaki drugi. Odlazi na predavanja, razmjenjuje bilješke s kolegama, pita ih za pomoć i pomaže kada ga pitaju. „Osjećam se doborodošao, dob nije problem“, govori. Do sada je prošao gotovo sve ispite na koje je trebao izaći tijekom studija. “Ipak, ne sve, jer mi godine i obiteljske dužnosti ne dopuštaju da pratim uobičajeni tempo“, priznaje Castillo. Kada kaže dužnosti, misli prvenstveno na čuvanje svojih unuka.
“Nedostajat ću im, ali istovremeno im je drago vidjeti da djed ima želju za samopoboljšanjem.“, objašnjava i dodaje kako ga obitelj već sada planira posjetiti za vrijeme trajanja studija u inozemstvu.
Verona / Foto: pixabay.com
Osamdesetogodišnjak je svjestan je Erasmus razmjena među studentskom populacijom poznata, ne samo zbog studiranja, već i radi tradicionalnog tulumarenja. „Pokušat ću, koliko mi to omogućuju sva moja ograničenja, pratiti korake onih koji su tu bili prije mene. Imajte na umu da će i supruga biti tamo sa mnom i da ćemo živjeti u stanu. Otići na pidžama party u studentski dom bilo bi pomalo čudno za naše godine.“
Miguel Castillo rođen je 1937. u seoskoj obitelji u gradu Llíriji. Dok je bio mlad, svako jutro putovao je vlakom do škole u Valenciji. Tamo je imao dobre ocjene, pa je upisao pravo. Ipak, nije izašao niti na jedan ispit, pa je brzo nakon upisa odustao od studija. Zatim je godinu dana s ocem radio u polju i shvatio kako je seoski način života zapravo puno teži od studiranja. Opet je spakirao kofere i preselio u Barcelonu kako bi dao studiju prava još jednu priliku.
Još u srednjoj školi, igrao je u juniorskim ligama kluba Valencia CF. U Barceloni, Castilla su zvali iz klubova CD Fabra i Coats, timova koji su kasnije pripali većem klubu Barça B. Nogometaška plaća i zarada od davanja instrukcija drugim studentima omogućili su mu da plati školarinu za fakultet. Prije nego što je postao javni bilježnik, predavao je na sveučilištu u Barceloni i proveo dva mjeseca Rimu i Bologni, gdje je naučio ponešto talijanskog, koji sada opet intenzivno uči kako bi u Veroni mogao razumjeti izvorne govornike.
