Stariji ljudi su riznica živuće povijesti: Zašto povijest ne bi učili iz prve ruke?
Dvadeseto stoljeće je, u najmanju ruku, bilo turbulentno. Dva svjetska rata, poraz komunizma od strane kapitalizma i na kraju, kao točka na i – rođenje interneta. Zašto bi se o povijesti bubalo iz nekih udžbenika kada postoje živući ljudi koji su svjedočili takvim događajima? Dobro, možda nema toliko puno relevantnih svjedoka iz Prvog svjetskog rata, ali se zasigurno mogu naći bitni ili nebitni akteri iz velikih povijesnih priča koji povijest mogu približiti kao nitko drugi – toplom ljudskom pričom.
Foto: Ilustracija | Pixabay
I upravo tako nešto je organizirano u stranim domovima za starije. Kada posjetitelji uđu u jedan teksaški dom za starije, oni ulaze u mjesto koje buja živućom povijesti. Oni su angažirali korisnike njihovog doma kao povjesničare – svatko od njih je proživio ili svjedočio nekom pamtljivom trenutku iz povijesti i spremni su za ispričati to bilo kome tko ih pita.
Carita Thomas je bila mlada tinejđerka koja je išla na nedjeljnu misu kada je eksplodirala bomba koju je postavio član rasističkog Ku Klux Klana. Bomba je ubila četiri mlade curice, javnost je poludila, a pokret za građanska prava je nakon toga eksplodirao.
Desetogodišnjeg Petera Hoefla su natjerali da postane članom Hitlerove mladeži u zadnjoj godini Drugog svjetskog rata.
Ratni veteran Eliseo Garza još uvijek nosi ožiljke od letećeg šrapnela kada su on i njegovi suborci uzaludno napadali jednu utvrdu u Vijetnamu (Hamburger Hill) – koja je jedna od najpoznatijih bitki iz Vijetnamskog rata.
“Mladi ljudi ne znaju koliko smo mi bili snažni”
Njih troje se često prisjećaju minulih trenutaka iz američke povijesti koje su zauvijek obilježile zemlju. Njihov dom ima partnerstvo s gradom i s lokalnim muzejima, a turisti ih posjećuju kako bi saznali dio “njihove” povijesti.
Ravnatelj njihovog doma Peaches Hall (66) kaže kako ljudi često podcjenjuju umirovljenički doprinos široj zajednici:
“Predivna je stvar što oni žele podijeliti intimne trenutke iz svog života. Naši mladi ne znaju koliko su sadašnji umirovljenici bili snažni, a neće to nikada saznati osim ako ih ne naučimo. Mnogo nas koji smo sudjelovali u tim groznim događajima – mi nismo imali izbora.” Peaches Hall
Spomenuta Carita Thomas je odrasla u vremenu kada su crnce u Americi linčali i kada su se pred njihovim kućama palili ogromni križevi. Prisjeća se kako je to izgledalo, kada je jedna od 200 ljudi tog nedjeljnog jutra odlazila na misu:
“Oko 11 sati, bomba je razorila čitavu istočnu stranu crkve. Četiri curice su poginule. Osjećaj je bio kao da ste pod vodom: nisam ništa mogla čuti od zujanja, a vid mi je bio mutan.” Carita Thomas
Njeni roditelji su oboje imali završen fakultet, a nakon ovog događaja su prenijeli to znanje i radne navike na svoju kćer. Vjerovali su kako joj nitko neće moći oteti stečeno znanje. I upravo zato je Carita odrasla i postala profesorica u jednoj srednjoj školi gdje je stotinama prenosila stečeno znanje. Sada je u mirovini i ima bogatnu životnu perspektivu koju prenosi na posjetitelje u staračkom domu.
Preživio tri bombardiranja do prvog razreda osnovne
Peter Hoefl (83) rođen je na samom početku stvaranj nacističke Njemačke, u 1934. godini. Prije nego što je napunio sedam godina, njegove zgrade su bile bombardirane tri puta. U njegovom selu 35km udaljenom od Münchena, sjeća se kako djetinjstva provedenog u bunkerima. Njegov otac je bio borac protiv nacista i bježao je s obitelji, krijući se od Gestapa.
Kada su ih napokon uhvatili, 10-godišnjeg Petera su odmah poslali u Hitlerovu mladež. U logorima za treniranje, mladiće su učili osnove baratanja oružjem. Čak su ih naučili kako koristiti anti-tenkovski minobacač. Peter se prisjeća kako su dva dječaka bila potrebna da bi uopće nosili tu spravu.
“Svaki dan smo imali nekakve sesije. Nisam znao što je to tada uopće bilo, ali sada znam da su nam pokušali oprati mozak kako bi postali članovi nacističke partije jednoga dana. Bili su jako fanatični, rekao bih. Jako strogi, jako disciplinirani.” Peter Hoefl
U SAD se doselio 1955. godine. Iako je na kraju rata imao samo 11 godina, Amerikanci nisu baš toplo primali Nijemce. Toliko mu se svidjelo u SAD-u da je odlučio postati američki građanin. Prvotno je bio vojnik u zrakoplovnoj službi, a završio se kao stručnjak za tehniku 20 godina nakon. Nakon vojne karijere, diplomirao je na Sveučilištu Sv. Marije i postao profesor u srednjoj školi.
