Stanari splitskog Doma u Vukovarskoj: “Umrit ćemo od ljuta jada, a ne od korone!”
“Živimo kao da ne postojimo. Kao da nas nema. A živi zaključani. Nitko nam se ne obraća niti koga susrećemo. Ja više ne znam kako dalje. Poludit, puknit i to je to…”
Foto: Dom za starije i nemoćne Split, Vukovarska | dzsino-split.hr
Više od 100 dana pod ključem kad-tad je moralo doći na svojevrsnu naplatu. Stanari Doma za starije i nemoćne Split, u Vukovarskoj ulici, gdje zbog posljedice širenja koronavirusa preminulo 19 korisnika, s pravom se pitaju kuda sve ovo vodi, piše slobodnadalmacija.hr.
“Živimo kao da ne postojimo. Kao da nas nema. A živi zaključani. Nitko nam se ne obraća niti koga susrećemo. Ja više ne znam kako dalje. Poludit, puknit i to je to…”, kazala je jedna korisnica novinarima Slobodne Dalmacije.
Dom funkcionira na dvije lokacije, u Vukovarskoj ulici i na Zenti. Umirovljenica Luca Cetinić prošlog je tjedna otvorenim pismom podigla pravu malu buru što se tiče prava i položaja korisnika domova za starije. A sada je sve više korisnika koji smatraju da je zaključavanje i ignoriranje želja korisnika štetnije od samog virusa.
Korisnicima je prva karantena bila teška, ali su tada barem kroz prozore mogli vidjeti puste ulice. Znali su da je svima otprilike isto. A sada? Sada na vijestima slušaju da u Hrvatsku dolazi na stotine tisuće turista, a pogled kroz prozor više podsjeća na “staro” nego “novo” normalno.
Zaključani su i ne pridaje im se pažnja
Najviše se žale korisnici stambenih dijela domova, koji pored zaključavanja sve više i više osjećaju da na njih ama baš nitko ne obazire pozornost:
“Skrenut ćemo s pameti… Nitko s nama nema posla. Osoblje se brine samo o onima u stacionaru. Točno 120 dana bilo je 18. srpnja otkad je ovakva situacija. Korisnici već danima ravnatelju doma Škaričiću viču prozora: “Kad ćemo izići?”, a on im uzvraća: “Nećete još”. Ma ni pošta nam ne dolazi redovito, poštari je vraćaju. Pa kud ovo vodi, umrit ćemo od ljuta jada, a ne od korone”, kaže jedna korisnica stambenog dijela Doma u Vukovarskoj.
Ljuti korisnici se spuštaju do porte, svađaju se s radnicima i traže da ih se pusti van. A radnici ne smiju – oni samo provode mjere nacionalnog Stožera civilne zaštite. Možemo samo spomenuti da su čak i u prvom valu karantene socijalni radnici govorili o problemima zaključavanja, u smislu da su korisnici verbalno i fizički znali napadati stručno osoblje.
Evo što kaže ravnatelj Ivan Škaričić:
“Mjere i upute vrijede za sve korisnike Doma u Vukovarskoj (stacionarnog i stambenog dijela), sve u cilju da se korisnici doma koji su najosjetljivija skupina zaštite od koronavirusa, jer ograničavanjem kretanja smanjuje se i rizik potencijalne zaraze. Nije problem što korisnici nisu u neposrednom dodiru s drugim korisnicima i djelatnicima u domu, već ako izlaze iz doma i tom prigodom idu i posjećuju rizična mjesta, trgovine, javni prijevoz, tržnice, postoje veliki izgledi da budu izloženi virusu te svojim povratkom u dom mogu isti unijeti u ustanovu i prenijeti ga na ostale korisnike i djelatnike”, kazao je Škaričić.
Škaričić je poručio kako nezadovoljnici mogu otići iz doma kod rodbine ili skrbnika i vratiti se nakon prestanka mjera, što je otprilike polovica korisnika stambenog dijela i učinila.
Djeca korisnika pokrenula peticiju: “Stalno kršenje ljudskih prava”
Škaričić je rekao kako zbog navedenih mjera korisnicima ne može dopustiti ni izlazak u park ispred doma. Kaže da nije ograđen i da nije direktno vezan za zgradu pa bi u slučaju izlaska korisnici mogli biti izloženi virusu od strane drugih građana.
Redakcija Slobodne Dalmacije dobila je i pismo kćerke jedne od korisnice Doma, u kojem izvještavaj o pokretanju peticije:
“Ovim vas putem izvještavam o sustavnom kršenju ljudskih prava na slobodu kretanja i djelovanja korisnika doma za starije Zenta, Split. Naime, odlukom stožera ti su ljudi postali zatvorenici u ustanovi gdje boravak plaćaju. Već su više od 100 dana zatvorenici čak s limitiranim pravom izlaska u dvorište (donedavno je i to bilo zabranjeno) koje je u sklopu ustanove.
Za ravnatelja Škaričića kažu da je potpuno nestručna osoba za poziciju koju obnaša, kažu da sjedi iza čvrsto zaključanih vrata i to samo onda kada se pojavi na poslu.
“Hrana je loša i nedostatna, ali korisnici nisu u mogućnosti kupiti dopunu niti im se može hrana dostaviti. Gladni su i depresivni, a Stožer ih je debelo izolirao. Po kojoj osnovi premijer može jesti i piti, družiti se po gradu, a ja ne mogu mamu koju imam u domu posjetiti i pozvati na ručak? Kako to da turisti dolaze, slobodno šeću, a naši stari nemaju tu privilegiju? Ako je moja majka osuđena na zatvor želim da dobije sudsku presudu za to kao i duljinu trajanja zatvora”, pita se kćer korisnice splitskog Doma za starije i nemoćne.
