Siromaštvo starijih osoba: Mnogi imaju mirovine ispod linije siromaštva, a socijalne naknade su još niže
Čak trećina starijih osoba u Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva. Raste broj primatelja najniže mirovine, dok istodobno pada broj onih koji koriste nacionalnu naknadu za starije, ali i socijalnu pomoć. Pučka pravobraniteljica drži da nam nedostaje konkretniji plan borbe protiv siromaštva starijih osoba koji bi bio temeljen na stvarnim podacima i služio kao osnova za odgovornije socijalne politike.
Jedna od glavnih odrednica životnog standarda je i siromaštvo, odnosno nemogućnost financijskog pokrivanja osnovnih životnih troškova. Ono se mjeri na različite načine, a najjednostavniji je takozvana linija siromaštva, odnosno statistički pokazatelj koliki je minimalni iznos potreban za pokrivanje mjesečnih osnovnih životnih troškova.
Lani je ta svota u Hrvatskoj iznosila 440 eura. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku u riziku od siromaštva je čak 32,4 posto starijeg stanovništva. To i ne čudi, jer je najniža mirovina za kolovoz, koju je primilo više od 300.000 ljudi, iznosila 346,76 eura, a da ne govorimo o nacionalnoj naknadi za starije osobe i zajamčenoj minimalnoj naknadi (socijalnoj pomoći) koje također prima velik broj starijih.
– Kad govorimo o siromaštvu i riziku od siromaštva, u njemu je trećina starijih, odnosno polovina starijih koji žive sami. Dakle, to je zbilja zastrašujući podatak ako znamo da je prosječna stopa rizika od siromaštva zapravo u padu, što se često sada može čuti u medijima. Ali, onda uvijek treba gledati pojedine kategorije. Među starijima koji žive sami, stopa je porasla, doduše, za jedan postotni poen, s 55,3 na 56 posto, upotpunila je ove porazne podatke pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter.
Eci-peci-pec s naknadama
S jedne strane raste broj primatelja najniže mirovine. Dio stručnjaka upozorava da će se taj trend nastaviti i obuhvatiti sve koji će u budućnosti ići u mirovinu s najmanje prosječnom plaćom. S druge strane, pada broj primatelja nacionalne naknade za starije osobe, koja bi od 1. siječnja trebala biti povećana na 150 eura, ali i dalje niža od socijalne pomoći, čiji broj korisnika također pada.
– Jedno je pitanje zašto se odlučiti za naknadu za starije? Stvar je visine ZMN-a i naknade, ali i toga da je ZMN zapravo ulaz u različita druga prava, što je onda dodatno nekim starijima bio poticaj odlučiti se za to. S druge strane, pada broji primatelja ZMN-a. Kako je to moguće? To je moguće zato što, po mom sudu, je cenzus određen prenisko. Dakle, onaj tko je u tome najveći gubitnik nisu oni najsiromašniji, nego oni malo iznad njih, koji i dalje ne mogu u dućanu kupiti ono što im treba za osnovne namiriti životne potrebe. Iznosi naknada su iznosi koje će netko platiti u dućanu za svoja puna kolica. S druge strane, netko drugi bi trebao preživjeti od tog iznosa cijeli mjesec, ali ne samo od toga plaćati hranu, nego apsolutno sve svoje potrebe, upozorava pučka pravobraniteljica.
Mirovine u zoni siromaštva
Već smo spomenuli najniže mirovine, ali nisu one jedine u zoni siromaštva. Niske su i invalidske, ali i razmjerne mirovine, odnosno one određene prema međunarodnim ugovorima za osobe koje su radile u Hrvatskoj i inozemstvu, ali su ovdje skupile manje od 15 godina staža. Stoga se nameće logično pitanje – gdje je sustav pogriješio kad imamo toliko siromašnih starijih osoba?
– Pitanje je toga kako se prikupljuju podaci. Zapravo je potrebno raditi izmjene na temelju stvarnih podataka, a opet prateći potrebe i prateći košaricu koja je ponešto drugačija kad se gleda, recimo, starija osoba koja živi sama, nego kako se inače kreiraju mjere. Mislim da je zapravo ključno pitanje dugoročnosti politika. Često se ide na krizne, vatrogasne mjere. To je dobro, to je pozitivno, to će pomoći ljudima da iznimno teško razdoblje vezano uz ogromni rast cijena, inflaciju lakše prebrode. Ali, po meni, griješimo i ne samo u odnosu na prava starijih osoba, po tome što je prečest nedostatak ozbiljnih, dugoročnih politika koje su i međuresorno povezane. To uključuje i praćenje brojki, ali onda i kreiranje mjera u odnosu na specifične podskupine, pa i podskupine starijih, prateći konstantno kakav je učinak, odnosno kreirajući mjere koje zapravo odgovaraju i na potrebe, upozorila je Šimonović Einwalter.
Nekonkretni akcijski planovi
Zanimljivo, u Hrvatskoj postoji akcijski plan borbe protiv siromaštva. No, on je, sudeći prema situaciji među starijima, mrtvo slovo na papiru.
– Mi smo mislili da bi zapravo plan trebao biti ambiciozniji i da bi trebao imati konkretnije i mjerljivije prioritete, odnosno ciljeve i mjere. Ono što ne postoji je posebni strateški dokument koji bi se odnosio specifično na starije. Znači, s jedne strane imate dokumente koji se odnose na siromaštvo, pa onda imate ljudska prava i nediskriminaciju zajednički, ali ono što bi možda bila dobra ideja je imati jedan akcijski plan koji se specifično odnosi na starije osobe u različitim resorima. Naravno, to je opet pitanje toga kako se rade ti strateški dokumenti i želite li izbjeći preklapanja ili ćemo imati ipak neke koji specifično gledaju situaciju iz kuta pojedine skupine, odnosno prava starijih. Kako god bilo, mislim da je jedna stvar presudna. Bitno je da su oni zbilja ambiciozni. Znači ne da institucije pišu aktivnosti u akcijski plan, kao da je to nešto novo, a onda zapravo ciljevi nisu postavljeni jako ambiciozno i zadržava se ‘status quo’. Potrebno je imati ambiciozni akcijski plan, ali onda isto tako ozbiljno implementirati ono što su mjere u njemu, tako da cilj bude stvarna promjena, a ne, eto, akcijski plan akcijskog plana radi, zaključila je pravobraniteljica.
Što nam je još rekla o brojnim umirovljeničkim problemima, od percepcije starijih u društvu do nasilja nad njima, možete pročitati ovdje ili pogledati u videu ispod teksta.
