Bliži li vam se odlazak u mirovinu, vjerojatno pažljivo pratite svaku vijest o novinama u mirovinskom sustavu, računajući koliko ste postotaka svojih plaća izdvojili za razne doprinose i koliki vam iznos mjesečnih primanja pripada po umirovljenju. Premda svi zaposleni u Hrvatskoj za sigurnost u starosti izdvajaju velik dio svoje plaće, uredna isplata mirovina uporno nam se predstavlja izazovnijim zadatkom od hranjenja tisuća ljudi s pet kruhova i dvije ribe.
Prema podacima HZMO-a, odnos broja korisnika mirovina i osiguranika je 1:1,23
Nepovoljni demografski trendovi u Hrvatskoj odavno nisu vijest. Djece se rađa sve manje, mladi aktivni ljudi masovno iseljavaju iz zemlje, a ostatak hrvatskog društva pokazuje se nespremnim prihvatiti useljavanje migranata i izbjeglica.
Nepovoljna su i gospodarska kretanja na tržištu rada uz visoku stopu nezaposlenosti i porast takozvanih atipičnih oblika rada, koji s vremenom, doduše, postaju sve tipičniji; rad na određeno ili nepuno radno vrijeme uz niske ili nepostojeće razine radnih prava i zaštite te stanje dugotrajne nesigurnosti svakodnevica je velikog broja radnika u Hrvatskoj.
Kao da sve to nije dovoljno zabrinjavajuće, učestale intervencije u mirovinski sustav često su služile u svrhu prikupljanja političkih bodova u predizbornim razdobljima. Problem nedostatka radnih mjesta sanirao se, uvjetno rečeno, poticanjem ranijeg umirovljenja ljudi koji su itekako mogli i imali što ponuditi na tržištu rada; kao rezultat, Hrvatska ima velik broj radno sposobnog stanovništva koje je u mirovini, a velik broj korisnika mirovina invalida Domovinskog rata i obitelji poginulih branitelja te ostalih kategorija povlaštenih mirovina dodatno potencira problem održivosti mirovinskog sustava.
Mirovinska reforma
Posljeratno i post-tranzicijsko stanje javnih financija u Hrvatskoj pokušalo se urediti krajem devedesetih, kad je postalo jasno da je mirovinski sustav u postojećem obliku postao neodrživ. Uz dobro poznate učinke privatizacije te posljedica rata na gospodarsku situaciju zemlje, jedan od razloga prekomjernog proračunskog deficita bilo je osiguravanje isplate mirovina. Novi trodijelni model mirovinskog sustava uveden je kako bi se spriječio porast opterećenja osiguranika povećanjem stope doprinosa i prestalo injektiranje proračunskih sredstava u mirovinski sustav, na štetu ostalih stavki. Odlučeno je da se s reformom krene u dva ciklusa, mini reformom racionalizacije i kontrole tekućih mirovinskih troškova, te drugim dijelom reforme kojom se iz temelja mijenja dotadašnji mirovinski sustav uvođenjem trodijelog sustava.
Najvažnije mjere mini reforme 1999. obuhvaćale su podizanje starosne dobi za odlazak u mirovinu, produljenje razdoblja obračuna mirovina, promjenu formule indeksacije te uvođenje strožih kriterija za stjecanje invalidskih mirovina.
Druga, ključna faza reforme, nastupila je 2002. godine, kada je pored prvog stupa postojećeg modela generacijske solidarnosti uveden sustav temeljen na individualnoj kapitaliziranoj štednji. Novi mirovinski sustav reguliran je Zakonom o mirovinskom osiguranju te Zakonom o obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima, odnosno Zakonom o mirovinskim osiguravajućim društvima i isplati mirovine na temelju individualne kapitalizirane štednje.
Poticaj reformi mirovinskog sustava dala je i Svjetska banka, koja je i u drugim zemljama suočenim s poteškoćama u mirovinskom sustavu promovirala prelazak s mirovinskih sustava temeljenih na načelu međugeneracijske solidarnosti (eng. Pay-As-You-Go) na druge modele. Moderni hrvatski sustav mirovinskog osiguranja kombinacija je, dakle, sustava generacijske solidarnosti i sustava osobne pojedinačne namjenske štednje, te ukupan iznos mirovine nastaje kombinacijom iznosa iz ta dva izvora.
Tri stupa mirovinskog osiguranja
Sustav mirovinskog osiguranja u Hrvatskoj sastoji se od obveznog mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti (prvi stup), obveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje (drugi stup) te dobrovoljnog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje (treći stup).
Prvi stup je onaj koji mirovinu isplaćuje svima, prema složenim izračunima koji uključuju dob, spol, duljinu radnog staža, prekide u stažu i niz ostalih faktora, a nalazi se u nadležnosti Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO). Naziva se i stupom generacijske solidarnosti, što znači da sve osobe koje rade izdvajaju doprinose za mirovinsko osiguranje, iz kojih se potom isplaćuje mirovina umirovljenicima. Stopa doprinosa određena je zakonom, te se u prvi stup mirovinskog osiguranja isplaćuje 15% bruto iznosa plaće svakog osiguranika. Osim putem doprinosa osiguranika, prvi stup financiran je i iz državnog proračuna, te se mirovine iz prvog stupa namiruju
se redistribucijom uplaćenih sredstava. Konkretno, visina mirovina iz prvog stupa određuje se prema zakonom propisanoj formuli, kojom se pomoću instituta najniže, odnosno najviše mirovine vrši preraspodjela sredstava od bogatijih prema siromašnijim kategorijama umirovljenika. Umirovljenici koji su tijekom radnog vijeka imali niže plaće pomoću instituta najniže mirovine primaju višu mirovinu nego što bi im pripadala na temelju ostvarenih plaća, a pomoću najviše mirovine ograničava se iznos najviše mirovine koja bi temeljem ostvarenih plaća pripadala onim osiguranicima čije su plaće bile više. Ovo je svojevrsni korektiv ugrađen u mirovinski sustav kako bi se u ime solidarnosti izvršila redistribucija sredstava, s ciljem smanjivanja siromaštva među umirovljenicima.
Prvom stupu međugeneracijske solidarnosti spomenutom se reformom pridružio i drugi stup mirovinskog osiguranja, koji je također obvezan, ali funkcionira po drugačijim pravilima. Upravljanje države drugim stupom svodi se samo na propisivanje zakonskog iznosa stope doprinosa koja je namijenjena izdvajanju u drugi stup, koja iznosi 5% bruto iznosa plaće svakog osiguranika. Ova mirovina neovisna je o mirovini iz prvog stupa koju HZMO isplaćuje svim umirovljenicima, te ne postoji zajednička blagajna iz koje bi se kasnije raspodijelila među umirovljenicima. Mirovina iz drugog stupa pripada individualno svakom osiguraniku u različitoj visini, čime se postiže izravna veza između rada i visine plaće koja se tim radom ostvaruje. Slijedom toga jasno je da će visina iznosa mirovine iz drugog stupa biti veća za osobu koja je zarađivala, primjerice, 8 tisuća kuna bruto plaće, nego za osobu koja je zarađivala 6 tisuća kuna bruto plaće. No, još je jedan faktor o kojemu ovisi iznos sredstava na računu osiguranika drugog stupa, a to je visina eventualnih prinosa nastalih kao posljedica ulaganja na financijskom tržištu.
Tko ulaže i za koga?
Sudbinom budućih mirovina iz drugog stupa upravljaju mirovinska društva. Organizirana su kao trgovačka društva, u obliku dioničkog društva ili društva s ograničenom odgovornošću. U njihovoj je nadležnosti upravljanje mirovinskim fondom, za što ostvaruju naknadu.
Mirovinski fond naziv je za imovinu bez pravne osobnosti, generiranu prikupljanjem novca koji uplaćuju osiguranici koji imaju račun u tom fondu. Osiguranici pojedinog fonda nazivaju se članovima fonda, te njima pripada isključivo pravo vlasništva nad fondom. Kumulativni iznos sredstava na njihovim računima predstavlja novčanu masu fonda, iz koje mirovinsko društvo koje upravlja fondom vrši ulaganja na tržištu, s ciljem zarade i posljedičnog povećanja vrijednosti imovine fonda kako bi se članovima fonda omogućila isplatu što većih mirovina u budućnosti. Postojeći obvezni mirovinski fondovi u Hrvatskoj su Raiffeisen OMF, PBZ Croatia osiguranje – OMF, AZ OMF i Erste Plavi OMF.
Članovi fonda nemaju mogućnosti utjecati na strategiju ulaganja i ostale odluke koje se tiču upravljanja fondom, već se one nalaze u isključivoj nadležnosti mirovinskog društva. Sloboda odlučivanja osiguranika svodi se na mogućnost samostalnog odabira mirovinskog društva i obveznog mirovinskog fonda određene kategorije u koji će se uplaćivati njegovi doprinosi. Odabirom kategorije fonda kojoj osiguranik odluči pripadati, on preuzima rizik koji sa sobom donosi ulaganje sredstava fonda radi ostvarivanja prinosa.
Ukoliko osiguranik nije zadovoljan strategijom ulaganja koju provodi mirovinsko društvo zaduženo za upravljanje njegovim fondom, može promijeniti kategoriju unutar fonda ili čitav mirovinski fond. Svako mirovinsko društvo upravlja jednim obveznim mirovinskim fondom svake od kategorija A, B i C, a koje se razlikuju po ograničenjima članstva (obzirom na životnu dob), investicijskoj strategiji i ograničenjima ulaganja. Najveći potencijalni rizik, ali i potencijalni profit, preuzimaju članovi koje se opredijele za fondove kategorije A, dok najmanji rizik preuzimaju oni koji se opredijele za fondove kategorije C.
Obvezni mirovinski fondovi ulažu u imovine poput obveznica i dionica, ali i u druge vrste imovine kao što su depoziti i udjeli u investicijskim fondovima. Kako bi se poštivala načela sigurnosti i opreza, te rizik ulaganja smanjio na najmanju moguću mjeru, uvedena su zakonska ograničenja koja reguliraju načine na koji fondovi upravljaju novcem, a za nadzor provedenih ulaganja i upravljanja imovinom fonda nadležna je Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA).
Mirovinski fond ne može propasti, ali može se smanjiti vrijednost imovine u njegovu vlasništvu. Za pohranu i čuvanje imovine mirovinskog fondanadležna je banka skrbnik Banka skrbnik ne smije biti povezana ni sa jednim mirovinskim društvom, a izbor banke skrbnika mora odobriti HANFA. Za pokrivanje troškova svog poslovanja mirovinsko osiguravajuće društvo svakom osiguraniku zaračunava naknadu od uplaćenih sredstava, u iznosu od najviše 5% primljene doznake iz obveznog mirovinskog fonda.
Iznos sredstava na osobnom računu svakog osiguranika evidentiran je u Središnjem registru osiguranika (REGOS), tijelu osnovanom u svrhu pružanja tehničke podrške drugom stupu mirovinskog osiguranja.
Nakon što osoba koja je stekla uvjete za mirovinu pokrene postupak umirovljenja, novac se iz mirovinskog fonda prenosi u mirovinsko osiguravajuće društvo, koje umirovljeniku zatim doživotno isplaćuje mirovinu putem mjesečnih rata. Mirovinu iz drugog stupa umirovljenik počinje dobivati istovremeno s mirovinom iz prvog stupa. Pošto su sredstva u fondu osobna imovina pojedinog člana obveznog mirovinskog fonda, u slučaju njegove smrti, ukupna sredstva na računu pripadaju njegovim nasljednicima u skladu s odredbama Zakona o nasljeđivanju.
Dodatna dobrovoljna štednja
Onim građanima koji žele ostvariti dodatni prihod u mirovini uz primanja koja će ostvariti iz prvog i drugog stupa, na raspolaganju je štednja u trećem stupu mirovinskog osiguranja. Trećim stupom također upravljaju mirovinska društva, no članstvo u fondu je dobrovoljno, te svaki član samostalno određuje kojom će dinamikom i u kojim iznosima vršiti uplate u fond. Za isplatu sredstava iz dobrovoljnog mirovinskog fonda ne treba čekati umirovljenje, već pravo na isplatu osiguranici stječu kad napune pedeset godina života. Svaki osiguranik može odlučiti kojom dinamikom želi isplatu sredstava iz trećeg stupa, a u slučaju smrti osiguranika sredstva se nasljeđuju.
Za razliku od obveznog, u slučaju dobrovoljnog mirovinskog fonda moguće je istodobno članstvo u više fondova. Dobrovoljni mirovinski fondovi mogu biti otvoreni ili zatvoreni; otvoreni su namijenjeni fizičkim osobama, a zatvorene osnivaju poslodavci za svoje zaposlenike
ili sindikati za svoje članove, te se također osnivaju za članove udruga samostalnih djelatnosti ili samozaposlene osobe. Pretpostavka osiguranja u trećem stupu ne proizlazi iz posebnog pravnog statusa, što znači da osiguranik ne treba imati zaposlenje i može biti bilo koja punoljetna osoba s prebivalištem Hrvatskoj.
Osim ušteđenog iznosa, u trećem stupu osiguranik ostvaruje pravo na dio prinosa fonda (kao i u obveznom mirovinskom fondu), ali i na državna poticajna sredstva te, kod pravnih osoba i obrtnika, mogućnost korištenja porezne olakšice. Ako je osoba član više dobrovoljnih mirovinskih fondova, pravo na isplatu državnih poticajnih sredstava ostvaruje samo u jednom dobrovoljnom mirovinskom fondu. Kako bi poticala štednju u trećem stupu, država stimulira ulaganja s dodatnih 15% na uplaćena sredstva tijekom jedne kalendarske godine, do ukupno uplaćenog iznosa od pet tisuća kuna, što znači da je moguće uvećati iznos na računu za 750 kuna godišnje. Poslodavcu koji uplaćuje za svoje zaposlenike u otvorene ili zatvorene dobrovoljne mirovinske fondove, uplata do iznosa od 500 kuna mjesečno ili šest tisuća kuna godišnje tretira se kao porezna olakšica. Mjerama poticaja pokušava se dodatno stimulirati proces raspodjele tereta između države i samih osiguranika pri ostvarivanju adekvatnih mirovina u budućnosti.
