Nakon četverotjednog razdoblja priprave ili adventa, već na dan sv. Tome Apostola, 21. prosinca, započele bi velike pripreme za najveseliji blagdan u godini. Evo kako se u našim krajevima provodio Badnjak, što se toga dana kuhalo i kako se uređivao dom.
Foto: pixabay.com
Ime Badnjaka povezano je s riječju “bdjeti”, budući da se na taj dan bdjelo čekajući Isusovo rođenje. Zbog samog običaja bdijenja i nekadašnje situacije bez električne struje i modernih sprava, bilo je nužno osvijetliti prostorije svijećama, koje su ujedno postale i simboli novog života i nade. Izrađivale su se posebne svijeće, tzv. voštanice, a često su se povezivale tri svijeće hrvatskom trobojnicom. Običaj je i sjećanje na preminule ukućane te molitva za njih. Na sam su se Badnjak ukućani rano ustajali, a žene su napravile božićni objed, pospremile dom i spravile nemrsnu hranu za večeru, budući da se na Badnjak posti.
Muškarci su, pak, hranili stoku, koja je trebala biti spokojna zbog božićnih svetkovina, a također su pripremali drva za ogrjev i nabavljali hranu koju bi domaćice potom pripravljale. Na Badnjak postoje brojni običaji kojima je svrha želja za blagostanjem, dobrim urodom, napretkom i dobrim zdravljem. Od Badnjaka do Sveta tri kralja na stolu je stajao božićni kolač – božićnjak, nekada i više njih. Bio je okrugao s rupom u sredini s raznim ukrasima po sebi. Ponegdje u Dalmaciji, ako je bilo više božićnjaka, stavljali su se jedan na drugi, a kroz rupu u sredini zatakla bi se grančica masline, bršljana ili svijeća.
Posna jela, kolači i voće
Božićni kolači različitih su oblika, ukrasa i naziva. U okolici Sinja, u jugozapadnoj Bosni i istočnoj Hercegovini radila se pogača, koja se davala ovcama i magarcima uz malo vina iz bukare. U Slavoniji i Srijemu pekle su se lepinje za domaće životinje. Na njima su se od tijesta radile sise: za krave četiri, za svinje dvanaest, za koze i ovce dvije. Mijesile su se i lepinje koje bi se jele da grlo ne boli, a poslije se pila rakija od meda. Budući da se na Božić ništa nije radilo, u dane prije Božića temeljito se čistila kuća i staja, pripremala se hrana za božićne dane, te hrana za domaće životinje. Djeca su se kupala i uređivala, šišalo ih se i radile su im se frizure. Na Badnjak na stolu su poslagani orasi, lješnjaci, rogači, bademi, smokve i jabuke – kako u kojem kraju što uspijeva.
Obično su se blagovala jela od ribe, grah i med, primjerice med s češnjakom, riba na razne načine, brodet s palentom, a od kolača fritule, fanjci, gibanice i badnjača – vrsta kruha. Prije Badnje večere upalila se svijeća i izmolila molitva. Jela su bila posna, bez mesa i masti. U nekim krajevima na stol se stavila posuda s raznovrsnim žitaricama u koju se utaknula svijeća te jabuke božićnice i blagoslovljena voda. Neki na stol stavljaju i alate i oruđe: lemeš, jaram, konjski ham, bič, torbu, lance, vile i sl. Kuća se u Podravini nije mela do Nove godine, a jako se pazilo da se na Badnjak ne ugasi vatra u ognjištu.
Foto: flickr.com
Tri velika panja za Sveto Trojstvo
Stari je običaj bio unijeti na dan prije Božića tri velika panja, koja simboliziraju Sveto Trojstvo i postaviti ih pored ognjišta. Iz njihove vatre palile su se svijeće, a često bi se u vatru u kojoj su ti panjevi gorjeli dodao dio gozbe i pića, a njihova bi vatra trebala donijeti mir i dobro ukućanima. Badnjakom se nazivao i samo jedan veliki panj ili pak velika zelena grana koju se obično prislanjalo uz zid s vanjske ili unutarnje strane doma. Kad bi otac obitelji unosio badnjak, čestitao bi ukućanima koji bi mu potom uzvraćali. U kuću je obično otac obitelji unosio slamu koju bi se rasprostrlo po podu, simbolizirajući Isusovo rođenje u staji na slami.
O tome govore i stihovi pjesme Radujte se narodi: “Vidi Božje otajstvo u podrtoj štalici, I tko trpi uboštvo na toj tvrdoj slamici.” Slama se u Podravini donosi u plahti, a u okolici Petrinje u košari. Slama bi se postavila pod stolom pjevajući božićne pjesme. Često su žene izvlačile slamke, a koja bi uhvatila dužu, imala bi veću i bolju preslicu. Od ostatka slame pravili su se vijenci i snopovi, koji su simbolizirali plodnost i dobar urod ili bi se slama postavila na stol prekrivena, najčešće bijelim, stolnjakom. Na slami se sjedilo i pričalo sve do odlaska na misu polnoćku, a često se po noći na njoj i spavalo, simbolizirajući samog Isusa.
Foto: flickr.com
Božićno zelenilo i kićenje božićnog drvca
Važnu ulogu ima i božićno zelenilo, premda je na selu manje zastupljeno od slame. Važan simbol je i božićno žito. Na jugu Dalmacije i Hercegovine raznim grančicama ukrašava se unutrašnjost kuća. Na Pelješcu se badnjak okiti ružmarinom, maslinom i lovorom te prelije vinom i pšenicom. Pjeva se: “Gombin, gombinje, zdravje i veseje, dušam na spasenje”. Premda je kićenje božićnog drvca stari običaj, u hrvatskim krajevima nije bio raširen sve do sredine 19. stoljeća, uglavnom utjecajem njemačke tradicije te prostorno-političkih dodira. Bez obzira na to što kićenje drvca nije bilo rašireno, domovi su se svejedno na Badnjak kitili cvijećem i plodovima, a posebno zelenilom – to su najčešće činila djeca. Isprva su se kitila bjelogorična stabla, a poslije zimzelena, i to voćem, najčešće jabukama, šljivama, kruškama te raznim slasticama i ukrasima izrađenim od papira, najčešće lancima te raznim nitima.
Čest su i lijep ukras bili pozlaćeni orasi i lješnjaci kojima se kitilo drvce, a najčešće su se postavljale svijeće, simboli nade i božanstva. Poslije su se postavljali i komadići vate, voska ili papira koji su simbolizirali snijeg na drvcu i tako su ga ukrašavali. Imućniji su imali posebne figurice i ukrase.
Foto: flickr.com
Jaslice od drva
Ispod drvca redovno su se stavljale jaslice, izrađene najčešće od drva. Ostajale bi do blagdana Bogojavljanja, a u crkvama do blagdana Krštenja Isusova. One su prikaz Isusova rođenja. Sastoje se od pomičnih ili nepomičnih figurica Djeteta Isusa, Djevice Marije, sv. Josipa te pejzažnih kulisa. Složenije jaslice imaju i mnoge druge likove poput pastira, anđela i svetih triju kraljeva. Vol i magarac su često sastavni dio jaslica. Isprva su bile samo u crkvama i kod imućnijih ljudi, a često je postojalo nadmetanje tko će napraviti ljepše jaslice. Najstarije se hrvatske jaslice nalaze na otočiću Košljunu te potječu iz 17. stoljeća.
Najljepše jaslice obično su imali franjevci, jer one i potječu od njih. Naime, prve jaslice postavio je sv. Franjo Asiški u talijanskom mjestu Grecciju 1223. Kod nas su ih često nosili koledari, pjevajući. Kada bi zazvonila zvona na anđeoski pozdrav u 19 sati, otac obitelji upalio bi svjećice na božićnom drvcu i na jaslicama, kleknuo s djecom, sklopio ruke i zapjevao: “Narodi nam se kralj nebeski”. U Hrvatskom zagorju organizirala su se hodočašća mladeži, kako bi vidjeli jaslice u većim crkvama Hrvatskog zagorja. Poslije večere na Badnjak, još se malo sjedilo i razgovaralo, pjevalo ili molilo, a poslije bi se ljudi okupljali na ulicama i odlazili na misu polnoćku. Pri tome se pjevalo i ponegdje pucalo iz mužara i karabita.
Foto: pixabay.com
Polnoćka i božićni igrokazi
Neki bi propješačili velike udaljenosti po snijegu kako bi došli do crkve ili kapelice. Svi bi se obukli u svečanu odjeću ili narodne nošnje. Sveta misa polnoćka jedna je od najsvečanijih misa u godini i jedina koja se slavi u pola noći. Prije polnoćke, obično je prigodan uvodni program u kojem se izvode božićni igrokazi i recitacije. Za čitanje Evanđelja, od starine se izabire Lukin izvještaj o rođenju Isusa u Betlehemu za vrijeme cara Augusta. Na polnoćki se prvi puta pjevaju božićne pjesme, koje su sastavni dio bogoslužja. Uobičajen je ovaj redoslijed: Kyrie Eleison, Svim na zemlji mir veselje, U to vrijeme godišta i Radujte se narodi. Obično se na kraju izvodi Tiha noć. Nakon polnoćke vjernici jedni drugima čestitaju “Sretan Božić” i vraćaju se kućama. Poslije polnoćke često je obilato jelo s mesom, božićnim kolačima i pićima.
Foto: pixabay.com
Božićni licitar
Prvi korak u pripremi licitara je tijesto, odnosno tvrđi medenjaci koji se peku na limu debljine 50-70 cm. Zatim se suše u potpunosti da ne bi pukli ili se upljesnivili. Lijepe se od dva dijela. Kada se radi o božićnim ukrasima, potrebno je umetnuti špagu koja se ubacuje u vodu te se licitari vješaju na čavle, a zatim namažu u crvenu jestivu boju. Ta boja im daje zaštitu, postojanost, čvrstoću i sjaj. Sušenje traje najmanje jedan dan. Nakon sušenja, slažu se na daske i cifraju. To je poseban proces za koji je potrebno puno ljubavi, osjećaja za lijepo i strpljenja. Ako se pravilno izrade, licitari mogu trajati i više od 100 godina. Najpoznatiji licitar je licitarsko srce s ogledalcem. Prema hrvatskoj tradiciji, mladić je darivao djevojci licitarsko srce i kad bi ga pogledala, vidjela bi se u “špiglu srčeka”, a to je bio znak da je u mladićevu srcu.
Foto: flickr.com
