Reagiranje na članak “Potresna priča iz doma strave: Majku su držali zaključanu, gotovo gladnu i žednu, imala je 38 kilograma!”
Na tekst “Potresna priča iz doma strave: Majku su držali zaključanu, gotovo gladnu i žednu, imala je 38 kilograma!” stigao nam je demanti koji objavljujemo u potpunosti.
Ilustracija: Pixabay
„Obiteljski dom koji vodi gospođa Tihana u skladu je sa svim propisima, te je štićenicima Doma pružena sva njega koja je predmetnim ugovorima obećana, a što su svojim potpisom ugovorne strane, pa tako i gospođa Klarić, prihvatili.
Kao što je to i inače praksa ovog Doma, njena vlasnica je prije smještaja gospođe Bare u predmetni Dom s njenom kćeri, potpisnicom ugovora, obavila temeljiti pregled prostorija i usluga ovog Doma, gospođa Klarić je osobno vidjela i imala priliku detaljno istražiti način usluge i upitati vlasnicu sva pitanja koja je smatrala relevantnima za odabir Doma u koji će smjestiti svoju majku, gospođa Tihana joj je stajala na raspolaganju i davala sva pojašnjenja i odgovore, što je rezultiralo potpisom ugovora kojim je gospođa Klarić prihvatila uslugu koju nudi predmetni Dom, a sve nakon temeljnog pregleda kuće, smještajnih kapaciteta i usluga.
Vezano za spomenutu sobu u potkrovlju, u njoj niti nije bio poseban toalet, već je gospođa koristila zajednički toalet na katu, te nema govora o zaključavanju čavlima i slično. Nadalje, prostorija sigurno nije površine “dva sa dva”, budući da u tom slučaju ista ne bi bila odobrena od strane Županije, u čijoj je nadležnosti davanje odobrenja za otvaranje ove vrste Domova.
Vezano za opskrbu štićenika Doma stvarima, očitujemo se kako slijedi.
Nadmadrac koji je gospođa Klarić donijela, kao i dijelove posteljine, donijela je po vlastitoj želji, kao dodatak usluzi, ne zbog ikakve potrebe, jer je izjavila kako želi da majka ima vlastite stvari. Nadalje, izjavila je samonicijativno kako želi da se predmetna posteljina, kao i rublje, ne pere u sklopu Doma, već je izrazila želju da ih odnosi kući i pere sama, i da se predmetna posteljina i rublje ne miješaju sa stvarima ostalih korisnika Doma. Ovakav aranžman neko je vrijeme i funkcionirao, dok gospođa Klarić sama nije odustala te izrazila želju da se predmetna posteljina i rublje ipak peru u sklopu usluge Doma.
Vezano za nabavu higijenskih potrepština, očituje se kako slijedi.
Budući da gospođa Klarić u svojoj izjavi na kojoj se članak temelji nije iznijela koje je to potrepštine kupovala, ispada kao da je morala kupovati sama sve, čak i one najosnovnije. Ovaj navod ne stoji, budući da je nabava potrebnih higijenskih preparata uključena u uslugu Doma, te se u sklopu nabave stvari za Dom i one nabavljaju, o čemu će vlasnica Doma rado priložiti račune da bi svoju izjavu potkrijepila.
Navod o neadekvatnom hranjenju, nedavanju vode, također jednostavno ne stoji. Na početku je gospođa Bara mogla jesti samostalno, no degradacijom njenog zdravstvenog stanja prestala je biti u mogućnosti sama jesti te su je hranili zaposlenici Doma. Što se tiče kupovanja pelena, kojemu gospođa Klarić prigovara, navodimo kako nabava pelena nikada nije niti bila uključena u samu cijenu Doma, pelene se nabavljaju putem doznaka, što je potpisnici ugovora odmah na početku bilo dano do znanja i na što je pristala. Ovaj navod se lako može provjeriti s obiteljima ostalih korisnika, koji su potpisali ugovor identičnog sadržaja kao i gospođa Klarić.
Nadalje, što se tiče održavanja higijene štićenice kupanjem, navodi vlasnica Doma kako su korisnicu kupali redovito, i to u pravom smislu riječi, te nije bilo nikakvog “prebrisivanja”.
Vezano za dio stvari koji je bio smješten u kotlovnici, to nije bila nikakva praksa Doma, već se radilo o dijelu zimske odjeće, koju je, zbog promjene godišnjeg doba i potrebe zamjene zimske odjeće ljetnom, kćer gospođe Bare, gospođa Klarić, se obvezala doći pokupiti da nepotrebno ne zauzima prostor, no sama je to konstantno odlagala.
Neistina je također kako u Domu radi samo jedna osoba, i to na nepuno radno vrijeme (ovaj Dom nikada otkad radi niti nije imao osobu zaposlenu na nepuno radno vrijeme), već u Domu, uključujući i vlasnicu, na puno radno vrijeme radi sedmero osoba, kojima se povremeno, kad opseg posla to zahtijeva, pridruži i poneki član obitelji kao pripomoć. Sama organizacija rada je takva da se rublje pere noću, a nabavu i kuhanje obavlja vlasnica Doma. Stoga su svi korisnici opskrbljeni potrebnim stvarima u svako doma, dok su njihove obitelji slobodne pored toga, i zbog njihovih dodatnih želja koje ne spadaju u redovitu skrb, donijeti što žele.
Kada je gospođa Bara tek bila došla u Dom, početna ugovorena cijena je bila 4000 kuna, te je tek godine, nakon uznapredovale demencije i općeg zdravstvenog stanja štićenica postala potrebitija, cijena je narasla na 4500 kuna, što su prethodno povećanju cijene i priopćili njenoj kćeri, kako bi se unaprijed mogla snaći i smjestiti majku u drugi dom, ako joj je cijena postala neodgovarajuća. Međutim, ona je izrazila želju da majka ostane upravo u ovome Domu, jer je zadovoljna uslugom i povećana cijena joj ne stvara problem.
Inspekcija je bila u pregledu Doma, po nekoj navodno anonimnoj prijavi, te je utvrđeno kako Dom ispunjava sve ono što u svojoj kategoriji i treba ispunjavati. Vezano za gospođu Baru, ona je naposljetku, u dogovoru i uz savjet Inspekcije, o čemu i postoji zapis koji će vlasnica Doma rado podastrijeti, zbog toga što je po novonastaloj situaciji štićenica trebala tzv. četvrti stupanj njege, dakle, pokretna, no dementna osoba, te je njena kćer tako i tako morala potražiti drugu ustanovu koja takvu skrb zakonski smije pružati. Terapije koje štićenici dobivaju, dobivaju samo od strane liječnika.
Naposljetku ističe vlasnica Doma kako na katu postoje dva toaleta, s odijeljenim muškim i ženskim, tako da ovaj navod gospođe Klarić također ne stoji. Također se vlasnica Doma čudi navodu kako postoje “stotine fotografija” neadekvatnoga prostora, i to iz više razloga. Naime, na ulazu u zgradu Doma jasno stoji natpis kako je fotografiranje i snimanje strogo zabranjeno, jer radi se o privatnom Domu i poštuje se privatnost štićenika, a svakako bi se radilo o povredi Uredbe o zaštiti osobnih podataka. Nadalje, ne bi li bilo životno i logično da, kada bi netko i našao svog roditelja u uvjetima kako to opisuje gospođa Klarić, ne bi li tada, umjesto da stvara, kako sama navodi, stotine fotografija, jednostavno izmjestio roditelja u drugi Dom, a ne okolo fotografirao i, štoviše, potpisivao novi ugovor s povećanom cijenom izjavivši kako je zadovoljan uslugom, koja je trajala više godina, te bila prekinuta tek objektivnom činjenicom da se pokojna gospođa Bara morala premjestiti zbog svog pogoršanog zdravstvenog stanja koje je preraslo kapacitete ovoga Doma?
Slijedom iznesenog, vlasnica Doma ovim putem moli Naslov za objavom ovog teksta u cijelosti kao demantija navoda gospođe Blaženke Klarić.“
Članak na koji je pristiglo reagiranje pročitajte ovdje.
