[RAZGOVOR] Goran Dević, redatelj serije “65+”: Ambicija mi je bila izbjeći romantiziranje starosti
“Društvo ima inklinaciju da starije tretira kao neku vrstu maloljetnika. Ono što smo mi željeli je da ako je nečiji život bol i horor, pokažemo tu bol… U krajnjoj liniji kao i u drugim oblicima dokumentarnog rada, ispred sebe imaš neke konkretne i stvarne ljudske priče i odgovoran si da ih pokažeš onako kako ih osjećaš. Nadam se da sam u tome uspio.”
Redatelj Goran Dević Foto: J. GrgurićIMirovina.hr
Grand Prix 27. Dana hrvatskog filma završio je ovih dana u rukama redatelja Gorana Devića za njegov “Buffet Željezara”. Majstor dokumentiranja autentičnih ljudskih priča neumorno radi na novim projektima, a trenutno “lovi” sudbine nekadašnjih radnika tvornice Gredelj. Ipak, s nagrađenim dokumentaristom razgovarali smo ponajviše o njegovu popularnom serijalu “65+” čijih 12 epizoda HRT emitira tijekom ovoga ljeta umjesto emisije Treća dob. Otkrio nam je pritom što ga je potaknulo da zaroni u svijet starijih osoba, kako vidi njihov položaj u društvu, gdje je pronalazio priče, ali i što donose naredne epizode.
Kako ste došli na ideju snimiti dokumentarac o umirovljenicima i to tako da potpuno uđete u njihov intimni svijet?
Još kao student radeći na dokumentarnom serijalu Fade in-a Direkt, koji je bio posvećen mlađoj generaciji, primijetio sam da nedostaje jedan dokumentarni serijal koji bi se sa sličnim ambicijama, ali malo drugačijom upotrebom filmskog jezika pozabavio onim što nam se dešava kad ostarimo. Desetak godina mi se ta ideja vrtila po glavi dok je nisam stavio na papir i prijavio na natječaj HRT-a.
Bavite se njihovim najdubljim željama, strahovima i donosite u prvom redu jednu emociju. Želite razbiti predrasude i stereotipe o starijima i približiti ih mlađim generacijama, spojiti ih?
Zapravo jednino što sam želio je tretirati osobe koje snimam kao individue, ne kao dijelove nekog imaginarnog skupa kojeg zovemo umirovljenici. Kao što smo različiti u drugim životnim fazama, različiti smo i kad ostarimo. Ono što spaja pojedine likove u naših 12 epizoda upravo je njihova različitost. Osnovna mi je ambicija dok sam radio ovaj serijal bila izbjeći romantiziranje starosti, jer je romantiziranje samo jedan od oblika patroniziranja starijih. Društvo i inače ima inklinaciju da starije tretira kao neku vrstu maloljetnika. Ono što smo mi željeli je da ako je nečiji život bol i horor, pokažemo tu bol… U krajnjoj liniji kao i u drugim oblicima dokumentarnog rada, ispred sebe imaš neke konkretne i stvarne ljudske priče i odgovoran si da ih pokažeš onako kako ih osjećaš. Nadam se da sam u tome uspio.
Na koji način ste pronalazili ljude za priču i gdje ste sve snimali?
Za većinu zanimljivih ljudi koje smo snimali zahvalni smo našoj istraživačici Nevenki Sablić koja je u potrazi za zanimljivim karakterima obišla većinu zagrebačkih domova umirovljenika. Naravno, pomagala nam je sva sila prijatelja i suradnika koji su nam predlagali zanimljive ljude. Zbog ograničenih financija većinu priča bili smo primorani naći u Zagrebu i okolici, no snimali smo i u Rijeci, Karinu, a za epizodu o gastarbajterima potegnuli smo od Pule do Italije.
Svojim dokumentarcima često prikazujete starije ljude koji su nekada radili, gradili i stvarali, posebice u okviru propale tvornice Željezara. Kako gledate na tu priču nekadašnjih radnika, danas umirovljenika koji ne žive baš bajno?
Svi skupa živimo točno onako kako smo i zaslužili. Niti jednu od društvenih skupina, pa niti umirovljenike ne bih ekskulpirao od odgovornosti za situaciju u kojoj se nalazimo. Radnici i umirovljenici najvjerniji su glasači direktno odgovornih za današnje stanje. Ono što umirovljenike razlikuje od nas ostalih je da im je ostalo manje vremena i volje da se odavde nekamo odsele… Zato valjda i imamo jednu epizodu posvećenu gastarbajterima iz nekih prošlih vremena, kao izglednoj budućnosti ljudi koji žive na ovim prostorima.
Prva epizoda bavila se novim ljubavima, druga pronalaženjem utjehe u kućnim ljubimcima… Što gledatelji mogu očekivati dalje?
Sljedeće epizode govore o smrti, novcu, unucima, umjetnicima koji nikad ne idu u penziju, jednodnevnom odlasku na more, životu u domu, izborima, upoznavanju, a zadnja portretna epizoda posvećena je glumcu Borisu Miholjeviću koji je to svojom pričom zaslužio.
Što možemo zaključiti o starijoj populaciji kao značajnom, ali tihom dijelu našeg društva i koje ste pouke izvukli iz rada s njima?
Ništa što nismo znali i prije. Iz pozicije nekoga tko se bliži pedesetoj ne bih niti idealizirao treću životnu dob niti je se posebno plašio. Ono čega se izravno plašim je privatizacija zdravstva i urušavanje mirovinskog sustava. Iz perspektive tog straha neki budući penzioneri mogli bi današnje umirovljenike smatrati sretnom generacijom. Otprilike onako kako se iz današnjeg kapitalizma humanim čini period socijalizma kojeg smo se manje-više dobrovoljno odrekli.
