[RAZGOVOR] Ante Gavranović: “Bojimo se da će mirovine uskoro prerasti u socijalnu pomoć”
Ante Gavranović povukao se s mjesta predsjednika Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe, a na toj funkciji zamijenila ga je prva žena Matice umirovljenika Hrvatske, Višnja Fortuna. Zašto je otišao, je li razočaran mirovinskom reformom, što misli o svojoj nasljednici te kako vidi daljnju ulogu Vijeća u poboljšanju teškog položaja hrvatskih umirovljenika, otkrio je u ekskluzivnom razgovoru za portal Mirovina.hr.
Ante Gavranović Foto: Sveučilište Sjever
Prvi predsjednik Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe, Ante Gavranović, tu je dužnost preuzeo odmah po ponovnom uspostavljanju Vijeća u veljači 2017. godine. U ovo savjetodavno tijelo Vlade koje predstavlja hrvatske umirovljenike, javnost je polagala velike nade. No, kako se približavala mirovinska reforma, postalo je jasno da su umirovljenici pred sustavom nemoćni. Naime, unatoč tomu što su se članovi Vijeća, opetovano iznoseći konkretne prijedloge, neumorno zalagali za bolji položaj umirovljenika, velika većina njihovih jasno definiranih i realnih zahtjeva ipak nije uvažena.
Zašto ste se povukli iz Vijeća kao predsjednik, ali i član?
A. Gavranović: “Dva su razloga bila presudna za moju odluku da zatražim da me se razriješi člana Nacionalnog vijeća u kvoti Matice umirovljenika (tri člana), a tim automatski i dužnosti predsjednika NV-a. Prvo, u prosincu sam navršio 85 godina. Osobno smatram da je to zaista krajnja gornja granica kad se čovjek može prihvatiti i obavljati odgovornu društvenu funkciju, a ja zaista dužnost predsjednika NV-a tako doživljavam. Drugo, učinio sam to i na liječničku preporuku. Ne krijem pritom da je na moju konačnu odluku utjecala i određena frustriranost zbog sporih pomaka u rješavanju gorućih umirovljeničkih pitanja.”
Što mislite o dolasku Višnje Fortune na tu poziciju?
A. Gavranović: “Ulazak gospođe Višnje Fortune u Nacionalno vijeće je logično i očekivano rješenje. Ona je na čelu Matice umirovljenika, svaki dan je sučeljena s aktualnom problematikom, poznata je kao istinski borac za pravedniju socijalnu skrb i brigu o najpotrebitijima u našem društvu i na tom području ima ogromna iskustva. Nelogično je bilo da raniji predsjednik Matice nije bio član Nacionalnog vijeća. Uvjeren sam da će gđa. Fortuna s puno mara, odlučnosti i istinskim žarom voditi Nacionalno vijeće.”
Ostajete li aktivni u Matici i Umirovljeničkom listu?
A. Gavranović: “Moja „aktivistička“ dionica u radu Matice je na neki način okončana. Ako me budu trebali, tu sam. Nikad nisam odbijao pomoć. Što se tiče pisanja u Hrvatskom umirovljeničkom listu, zasad se stvari ne mijenjaju. Ostajem kolumnista. Mada me to pomalo zamara. Pišem tu kolumnu od 2002. bez prekida. I stalno se vrtim oko nekoliko tema… Zajedno s Urednikom tražim možda neku drugu platformu.”
Jeste li razočarani što se mišljenja i stavovi Vijeća nisu uzimali u obzir kod donošenja mirovinske reforme?
A. Gavranović: “Na nedavnoj sjednici razmatrana je svojevrsna inventura djelovanja NV-a u posljednje dvije godine. Htjeli smo jednostavno vidjeti do kuda smo došli u provedbi našeg programa rada, uspostaviti neke kontrolne točke i vidjeti kako dalje. Predstavnici Matice i Sindikata umirovljenika (uglavnom) nisu zadovoljni postignutim rezultatima u tom razdoblju (nezadovoljstvo se proteže i na ranije razdoblje). Rad u Nacionalnom vijeću ponekad je članove Matice i Sindikata (govorim to iz vlastitoga iskustva) ozbiljno frustrirao. Održali smo brojne sjednice, predlagali neka rješenja, borili se našim argumentima. Rezultati su, nažalost, vrlo skromni. Puno smo očekivali od rasprave o novom mirovinskom sustavu, gdje smo bili dosta aktivni. I tu smo razočarani.”
“Sve se uglavnom svodi na formulaciju da financijski okviri ne omogućavaju ozbiljnije zadiranje u postojeće odnose i da bi svaki snažniji zahvat u mirovine uzdrmao ukupnu financijsku stabilnost. Pritom se i mjerodavni (mislim na kreatore i nositelje svih politika) slažu da su umirovljenici kolateralne žrtve ozbiljnih ekonomskih, socijalnih, demografskih i drugih promašaja gdje je teško izravnati nastale krivine. Smatramo, međutim, da se uz nešto više političke volje moglo barem djelomično popraviti položaj najugroženijih. I tu, zapravo, dolazimo na teren gdje stvari zapinju”
Ima li uopće političke volje da se stvari poboljšaju?
A. Gavranović: “U Matici i Sindikatu umirovljenika prevladava mišljenje da u političkim krugovima nema potrebne političke volje za rješavanje problema sve većeg siromaštva, da nema sluha za vapaje osiromašenih umirovljenika koji dobivaju mirovinu ispod svih standarda. Umirovljenike najviše boli da im je uništeno dostojanstvo, a da za to nikoga u društvu gotovo nije briga.
Resorno Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, u granicama svojih financijskih i zakonskih okvira, pokušavalo je pronaći najbolja (zajednička) rješenja i koliko-toliko uvažavati naše opravdane zahtjeve. Ako ništa drugo, korektno smo i civilizirano raspravljali neka otvorena pitanja i pokazivalo je razumijevanje za naše stavove, bez obzira što ih nismo riješili.”
Što je Vijeće uspjelo postići, što ste ostavili iza sebe?
A. Gavranović: “Pomaci su relativno maleni, ali su ipak – pomaci. Iako nismo uspjeli ostvariti naše prijedloge oko utvrđivanja nove formule za usklađivanje mirovina, ipak smo uspjeli pomaknuti neke granice u toj formuli – umjesto 50:50 posto sada je ona 70:30 ili 30:70; za 252.000 umirovljenika povećat će se od 1. srpnja 2019. najniža mirovina za 3,13 posto. Proširen je krug umirovljenika koji mogu raditi do polovice punog radnog vremena uz istodobnu isplatu mirovine i na korisnike prijevremene starosne mirovine i starosne mirovine za dugogodišnje osiguranike; pronašli smo neke rješenja za korisnike I. i II. mirovinskog stupa; povećana je osnovica zbog tjelesnog oštećenja uslijed profesionalnih uzroka za 15 posto.
Nadalje, u cilju otklanjanja nejednakosti između sadašnjih i budućih umirovljenika omogućen je izbor mirovine prilikom odlaska u mirovinu za godišta 1962. i mlađe. Dodajmo tome i mjere za unapređenje kapitaliziranog mirovinskog sustava i osiguranje povoljnijih mirovina budućih umirovljenika, a u vidu je i uvođenje nacionalne mirovine do kraja 2020.
Na inicijativu Nacionalnog vijeća u Hrvatskom saboru je u listopadu organiziran okrugli stol u povodu Međunarodnog dana starijih osoba. To je prvi put u tijeku 28 godina koliko se obilježava taj dan da je najviše zakonodavno tijelo namjenski posvetilo prostor i vrijeme problemima ljudi treće i četvrte dobi.”
Koja su glavna pitanja još ostala neriješena?
A. Gavranović: “Ostale su, međutim, razlike u mirovinama dviju generacija umirovljenika. Unatoč brojnim intervencijama nismo uspjeli utvrditi novi cenzus za plaćanje police dopunskog zdravstvenog osiguranja. Nismo uspjeli nametnuti ni novi model obiteljskih mirovina. Odbijen je i naš prijedlog za uvođenje minimalne mirovine. Nedovoljno brige je u donošenju mjera za suzbijanje daljnjeg osiromašenja umirovljenika.
Među inima, nismo uspjeli u našem zahtjevu za razdvajanjem mase sredstava koja odlazi za mirovine po ZOMO i sredstava koja se isplaćuju po drugim osnovama. Vlada uvijek ističe da izdvaja znatna sredstva za mirovine, gotovo 40 milijardi kuna, velik dio iz Proračuna. To je činjenica, ali kad se razgrne struktura tih sredstava koja idu u mirovine na korisnike, dobiva se potpuno drukčija slika koju umirovljeničke udruge ne prihvaćaju kao realno rješenje. Traže jasno razgraničenje što bitno mijenja cijelu sliku. Što je u tom legitimnom zahtjevu sporno? Zašto se uporno to neće provesti?
Ostaje, dakle, puno posla za Nacionalno vijeće. Važnim posebno smatramo donošenje cjelovite nacionalne strategije za starije osobe i rad na Deklaraciji o osnovnim pravima umirovljenika i starijih osoba. Kako Matica i Sindikat umirovljenika nisu zadovoljni rješenjima u nedavno prihvaćenim zakonskim okvirima Mirovinske reforme, to će NV uporno, argumentirano i, nadam se, uspješnije tražiti što povoljnija rješenja u tom pravcu.”
Kako vidite budućnost Nacionalnog vijeća?
A. Gavranović: “Pokazalo se da je Nacionalno vijeće ipak realna platforma za socijalni dijalog i, zapravo, jedino mjesto gdje umirovljeničke udruge, Matica i Sindikat, mogu argumentirano iznositi stanove, davati konkretne prijedloge, izražavati svoje neslaganje s predloženim zakonskim i drugim rješenjima. Iako se, možda, stječe utisak da je to samo formalno pravo, na neki način smokvin list za prikrivanja stvarnog stanja, pretvaranje u neku vrstu debatnoga kluba, inventura upućuje na drukčije zaključke.
Matica i Sindikat umirovljenika su u posljednje dvije godine stavili na stol sve goruće probleme i jednostavno prisilili i druge institucije (koje čine Nacionalno vijeće) da se o njima izjasne, očituju ili na bilo koji drugi način i odrede prema njima. Bitna nova odrednica je da NV promijenilo stil rada u proaktivno djelovanje. Matica i Sindikat su, naime, izrađivali i predlagali konkretne podloge za raspravu. Smatram da je time napravljen osjetan pomak prema demokratičnosti u raspravi, pa i suodlučivanju.”
“Zahtjevi i prijedlozi koji dolaze iz redova umirovljenika (Matice i sindikata) jasno su usmjereni prema ostvarenju nekoliko ciljeva. To je, prije svega, povrat izgubljenog dostojanstva ljudi starije, tako zvane treće i četvrte dobi. Drugi važan motiv i cilj odnosi se na materijalno-socijalnu sigurnost umirovljenika. Treći, isto tako važan, a povezan s prvim, uključuje društveno poštovanje umirovljeničkih krugova i pojedinaca i njihovo šire uključivanje u društvene tokove. Sve to bi trebalo, uz ostalo, kao rezultat, biti odraz primjerenog blagostanja u okvirima materijalnih mogućnosti društva.”
Imaju li se umirovljenici onda čemu nadati?
A. Gavranović: “Ako pošteno sagledamo našu ukupnu, a posebice umirovljeničku stvarnost dolazimo do zaključka da smo daleko od zacrtanih očekivanja i ciljeva. Svjesni smo mi da naši zahtjevi i prijedlozi nisu jednostavni. Oni traže dosta dodatnih sredstava. Svima nama je jasno da bez novog rasta zaposlenih, većih uplaćenih doprinosa i ravnomjernijeg odnosa umirovljenika i osiguranika ovakav mirovinski sustav teško može opstati. Bojimo se, međutim, da će mirovine, ako se nastavi sadašnja politika, uskoro prerasti u socijalnu pomoć.
Nažalost, u našem se društvu – praksa to vrlo očigledno pokazuje – vrlo teško može nešto pokrenuti normalnim kanalima komunikacije. Javni protesti, štrajkovi i slične manifestacije gdje se halabuče, očito su puno učinkovitiji od naših napisa, upozorenja, dobronamjerne kritike. A upravo to je ono što čovjeka boli…”
