Razgovarali smo s legendarnim zagrebačkim urarom koji održava javne satove: ‘Od tradicije se ne živi, nego od novca’
Urarska radionica Lebarović, smjestila se u Maksimirskoj ulici u Zagrebu, tik nakon Drugog svjetskog rata. Godine 1953., urari obitelji Lebarović počeli su održavati javne satove, među kojima je i onaj najpoznatiji na Trgu bana Josipa Jelačića. Kako bi saznali nešto više o ovoj radionici koja odiše tradicijom, odlučili smo porazgovarati s Daliborom Lebarovićem, šestim urarom iz urarske obitelji.
Urarska radionica Lebarović. Foto: Privatna arhiva/mirovina.hr
Kada je riječ o simbolima Grada Zagreba, mnogi bi se odmah sjetili plavih tramvaja, katedrale, kipa bana Josipa Jelačića i uspinjače. No, među te, uistinu važne simbole, svakako možemo uvrstiti i sat na glavnom zagrebačkom trgu, koji je generacijama ljudi služio kao centralno mjesto za sastanak.
Sat na Jelačićevom trgu postavljen je sad već davne 1920. godine, a od 1953. godine na njemu stoji potpis urarske obitelji Lebarović, čija se radionica može vrlo lako prepoznati prolazeći Maksimirskom ulicom, zahvaljujući ikoničnom izlogu kojeg ukrašavaju gradski satovi.
Radionica se doima malom, ali ona to zapravo nije, u što smo se kasnije i sami uvjerili. Odmah pri samom ulasku, bili smo “bombardirani” raznoraznim satovima, među kojima se može pronaći i pokoja fotografija koja vraća u vrijeme svakoga tko se nađe u tom prostoru.
Foto: mirovina.hr
Brinu se o javnim satovima od 1953.
Dalibor Lebarović, inače šesti urar iz obitelji koji trenutno vodi obiteljsku urarsku radionicu, prijazno nas je ugostio i proveo iza kulise u veliki prostor gdje se odvija sva “magija” urarstva. Tamo nas je posjeo na jednu pomalo prašnjavu stolicu, što nam, usput, nije smetalo jer je davalo ugođaju, baš kao i gomila zidnih satova koji su nas okružili.
“Naša je radionica na lokaciji u Maksimirskoj osnovana 1947. godine, a od 1953., moj djed, Simeon Lebarović, počeo se brinuti o javnom satu na Kvaternikovom trgu, a kasnije je preuzeo i sve javne satove u Zagrebu”, objasnio nam je Dalibor.
Daliborov djed bio je zlatar, urar i optičar. Zanat je izučio još prije Drugog svjetskog rata, a znao je i dosta toga o struji jer je u to vrijeme imao auto i motor. Javni satovi, ističe Dalibor, zahtijevaju ne samo znanje urarstva, već i staklarstva, elektrike, bravarstva i još mnogočega.
Foto: Privatna arhiva
Zanat je nakon Simeona preuzeo njegov sin te Daliborov otac, Zlatko Lebarović, koji je osamdesetih godina počeo sam proizvoditi satove.
“Tata Zlatko ima 86 godina i još uvijek dolazi svaki dan u radionicu. Ne dođe on odmah u osam ujutro već malo kasnije, ali se tu zadrži skroz do navečer”, napominje Dalibor.
‘Od tradicije se ne živi’
Osim javnih satova kojih je u Zagrebu oko 80, Dalibor kaže da održavaju satove i po raznim institucijama, tornjevima, crkvama te još nekim “skrivenim” mjestima. Satovi se, dodaje kroz smijeh, kvare ovisno o tome koliko imaju sreće. Ako imaju sreće, satovi rade duže vrijeme, a ako nemaju, onda su kod njega u tjedan dana 10 puta.
“Svi satovi su na struju i oni skidaju vrijeme s radio signala te znaju ‘sami’ koliko je sati. U njih najčešće ulaze mravi, pa naprave mravinjak, zbog čega sat stane. Meni ih bude žao ‘pobiti’, stoga ugasim sat i dođem sljedeći dan dok se malo ne raziđu”, kaže Dalibor.
Unatoč činjenici da se cijeli život bavi satovima, nismo mogli ne primijetiti da Dalibor ima “prazan zglob”. Razlog tome je, kako navodi, činjenica da mu satovi smetaju u svakodnevnom radu te ih je već nekoliko nehotice oštetio.
Zlatko i Dalibor Lebarović. Foto: Privatna arhiva
Na koncu, upitali smo Dalibora što misli o tome da neki smatraju kako je urarstvo na izdahu. O tome, naime, nije puno rekao, ali je istaknuo činjenicu da je prije Domovinskog rata u Zagrebu bilo i oko 90 urara, dok ih sada ima svega desetak.
“Od tradicije se ne živi, nego od novaca”, zaključio je Dalibor.
