Rasterećene obitelji i veseli umirovljenici: Ovako funkcionira najbolji sustav brige za starije na svijetu
Svi pričaju o negativnim demografskim trendovima i starenju stanovništva kao da su počeli jučer. Puno se priča, a malo se po tom pitanju radi. Mudri Japanci, koji se mogu pohvaliti najstarijom populacijom na svijetu, prepoznali su izazove i problemom su se počeli baviti u korijenu. Danas imaju najsofisticiraniji sistem brige za starije.
Foto: flickr.com
Japan je širom svijeta poznat po svojoj kulturi, a velik dio te kulture čini poštovanje prema starijima. Država s najstarijom populacijom na svijetu u svojim običajima i pravilima ima utkan osjećaj obaveze brige prema svojim bakama i djedovima. Velik dio te obaveze preuzele su same obitelji, a danas i država čini svoj dio.
Demografska struktura japanskog društva se mijenja, a pružanje brige starijima postala je stvar koja je u interesu čitavog društva. I prema starijima (koji će biti primaoci brige) i prema mlađima koji će osjetiti rasterećenje, piše The Conversation.
Prepoznali što trebaju još 2000. godine
Japan je još 2000. prepoznao ovaj problem i počeo proaktivno djelovati. Oni su shvatili da briga ili usluga starijima nije nešto što se pruža jednokratno, nego dugoročno. Iz tog razloga su uveli Long Term Care Insurance (LCTI), program koji starijima od 65. pruža sve što im je bitno, ovisno i njihovim potrebama.
Kao takav, taj program je najbistriji i najopsežniji sustav brige za starije ljude na cijelom svijetu. Paradoksalno, glavni fokus je stavljen na rasterećivanje brige koju obitelji pružaju svojim najstarijim članovima. Prepoznat je u cijelom svijetu, ali nijedna država ga nije uspjela uvesti u svoj plan i program za brige o starijima.
Da stavimo stvari u perspektivu, prvo trebamo odgovoriti zašto Japanci imaju najstariju populaciju na svijetu. Mnoge države doživljavaju negativne demografske trendove jer jednostavno rađaju premalo djece ili (kao u našem slučaju) mladi ljudi odlaze van države.
Iako bi stopa nataliteta u Japanu mogla biti bolja, Japan je star iz jednog drugog razloga s kojim se još mogu i pohvaliti! Ako izuzmemo prljavo bogatu Kneževinu Monako (koja je sa svojih 32.000 stanovnika statistički zanemariva), Japan ima najdužu očekivanu životnu dob. Prosječan Japanac tako može očekivati da će živjeti 84.74 godine. I velik dio tih godina žive u dosta dobrom zdravstvenom stanju.
Kako sustav u Japanu funkcionira?
Nakon što Japanac navrši 65 godina, može se prijaviti u mjesnu upravu i zatražiti upisivanje u program. Kad su tamo, moraju riješiti jedan opširan test kako bi stručnjaci utvrdili što toj osobi sve treba. Stručnjak za brigu će zatim dogovoriti s umirovljenikom kako najbolje zadovoljiti njegove potrebe.
Opširnost usluge ovisi od budžetu umirovljenika, ali i o dostupnosti lokalnih usluga u zajednici gdje umirovljenik živi. Usluge u zajednici se sastoje od niza organizacija koje mogu biti javne, privatne ili neprofitne. To mogu biti određene trgovine u susjedstvu gdje će umirovljenici dobiti popuste, ili recimo usluge masaže ili iznajmljivanje bicikala. One posluju i neovisno o umirovljenicima, ali zbog ugovora s vladom imaju poseban tretman za stariju populaciju.
Mogli su jednostavno “naštancati” velik broj domova za starije, ali to bi im ekonomski bilo manje isplativije. Uz to, smatraju kako je uključenost starije populacije u lokalnu zajednicu bolja stvar za njih nego da budu “odsječeni” u domovima.
Odakle para za sve to?
Ovakav sustav financiraju svi građani stariji od 40 godina, dio se plaća iz proračuna, a dio uplaćuju i sami umirovljenici. Budući da su svi stariji od 65 na početku bili kvalificirani za sudjelovanje u programu, a prijašnji modeli su bili financijski neisplativi – ovakav sustav ne smeta Japancima, iako je skup.
Glavna stvar sustava je to što je fleksibilan. Kako bi bio što prihvatljiviji, u početku su kriteriji sudjelovanja bili dosta niski. Kako broj korisnika raste, sustav ima pravo mijenjati kriterije kako bi pomoć išla onima kojima je najpotrebitija. Ne mora svaki 65-godišnjak biti dio tog sustava, a čak ako ga u jednom trenutku odbiju, može se prijaviti za nekoliko godina kada mu se stanje već pogorša.
Sustav ima pet glavnih karakteristika:
- Implementacija programa nije kratkoročno rješenje nego dugoročni projekt od kojeg korist imaju i sadašnji i budući umirovljenici.
- Ugrađena fleksibilnost programa osigurava “preživljavanje” i financijsku isplativost.
- Postoje jasno utvrđene uloge, poput stručnjaka za brigu koji najbolje mogu ocijeniti potrebe starijih ljudi.
- Razvijeno tržište koje lokalnim umirovljenicima pruža usluge po smanjenim cijenama.
- Fokus je na prevenciji bolesti i građenju zajednice koja pruža podršku. Što je više umirovljenika uključeno u lokalnu zajednicu, to su manji problemi sa samoćom i izolacijom.
Glavni “nedostatak”, ako ga tako uopće možemo nazvati, je taj što se sustav zapravo oslanja na volonterski rad. Mnogi volonteri su i sami stariji od 65 godina što pomalo zamagljuje granice između onoga tko pruža i onoga tko prima brigu. Ali u Japanu to i nije toliki problem, budući da njihovo društvo brigu o starijima smatra važnom i značajnom.
