Profesorica u mirovini: Nismo se ni zarazili, a korona nas je od aktivnih umirovljenika pretvorila u starce
Umirovljena sveučilišna profesorica Peshe Kuriloff u kolumni piše o svojem pogledu na ludu 2020. godinu. Ona ima 72 godine, suprug 77 – smatra da su prije epidemije bili aktivni umirovljenici, a sada su “preko noći” postali obični starci koje se smatra potrošnima.
Foto: Pixabay
“15. ožujka, kada smo se počeli zaključavati, imala sam 72 godine, a moj muž 77 – svakako nismo bili mladi niti ljudi u srednjim godinama, ali se nismo smatrali starima. Stvarno nismo, ni većina naših prijatelja. “Stari” su bili oni koji ne mogu u šetnje ili voziti bicikle, stari su bili oni koji ne mogu putovati, stari su bili oni kojima je potrebna kućna pomoć, ljudi u domovima za starije”, piše umirovljena profesorica Peshe Kuriloff u kolumni na nbcnews.com o utjecaju epidemije na starije ljude.
“U društvu koje je orijentirano prema mlađima, ljudi se bježe od starosti, odbacujemo tu sliku sebe kao manja bića: manje aktivni, manje sposobni, manje spretni s tehnologijom, manje privlačni. Nismo imali namjeru živjeti živote kao stereotipni stariji ljudi koji su loši vozači s lošim pamćenjem”, piše Kuriloff.
Sin im je porukom javio da se dugo vremena neće moći vidjeti
Umjesto toga, Kuriloff i njen suprug htjeli su aktivno živjeti svoju starost. Vježbali su, brinuli su se za fizičko zdravlje, obraćali pozornost na to kako izgledaju, informirali se o najnovijim trendovima i vodili živahne društvene živote, bilo s prijateljima ili obitelji. Radili su ili volontirali, ponosili se svim znanjem koje su stekli za života – imali su osjećaj da su dio društva i dio ovog svijeta.
Sin im je jednog dana poslao poruku u kojoj je objasnio da neko vrijeme neće moći vidjeti svoje unuke, da će morati ostajati u kući što dulje, ne odlaziti u trgovine, obećao je da će on ili netko drugi obavljati te sitne dnevne obaveze za njih. To ih je šokiralo.
Mislili su da preuveličava, ali više od toga, mislili su da je tu i puno predrasuda:
“Zar nije uzeo u obzir da smo jaki i srčani, ‘mladi’ za naše godine, uključeni u svijet, savršeno sposobni da se brinemo za sebe i druge? OK, da, virus je nešto opasniji za ljude naše dobi, ali možda svi ti ljudi nisu zdravi kao mi, aktivni i puni energije, samouvjereni da imamo još dosta produktivnih godina pred nama?”, pita se profesorica Kuriloff.
Vrlo brzo su počeli gubiti dojam o sebi kao snažnim i aktivnim umirovljenicima
Taj dojam se vrlo brzo počeo mijenjati. Iz dana u dan, slika o njima samima se počela mijenjati – počeli su se osjećati ranjivima i shvaćati da bi im životi stvarno mogli biti ugroženi. Mediji su bili puni priča o tomu kako stariji umiru – ljudi njihovih godina, ne samo stariji od 90. Isprva se ispostavilo da se u najvećoj mjeri radi o ljudima koji žive u domovima za starije pa su nakon par tjedana povratili zdravu dozu optimizma. No, onda su se u osmrtnicama počeli pojavljivati ljudi poput njih – ljudi koji su živjeli samostalnim životima.
“Živimo u gradu gdje bolest nije poharala zdravstveni sustav, naš strah je bio da ćemo umrijeti izolirani i sami nije se pokazao točnim. Nitko u trijaži nije ”otpao” da bi se liječio netko mlađi, barem koliko mi znamo. Ipak, o tomu se puno pričalo u proljeće kada su brojke najviše rasle.
Shvaćamo poruku da smo imali našu šansu za život i da se sada moramo predati drugim društvenim prioritetima, ali ipak, osjećali smo da nam pripada više od toga. Htjeli smo fer šansu za dug život, više vremena da dovršimo projekte, da prenesemo znanje. Ali čini se da nitko ne dijeli naše stavove”, piše Kuriloff.
Profesorica smatra kako mladi ljudi ne razmišljaju previše o osjećajima starijih kada se zabavljaju u kafićima, a njihov nemar joj dođe kao pljuska u lice.
“Mi bismo se žrtvovali da spasimo naše starije. Današnja mladost bi, s druge strane, nas pustila da se kockamo sa šansom”, piše Kuriloff.
“Prije par mjeseci bili smo stari onoliko koliko smo se osjećali, a sada smo samo – stari“
Profesorica kaže da virus napada starije i ranjive, ljude kojima je jedini “zločin” što su došli u neke godine. A pritom te iste ljude otpisuju inače mlađi i snažniji.
“Jasno je da naši životi ovom društvu nisu važni, barem ne u cjelini. Vrsta će preživjeti bez nas”, piše Kuriloff.
Sada pak imaju bitno drugačiju sliku o sebi samima – druženje su prebacili na video pozive i primjećuju si bore, podbratke, sijede i frčkave obrve.
“Čim to vidim, odmah odvratim pogled i fokusiram se na sugovornika. To nismo stvarni mi koje gledamo, nego verzije nas koje je otkrio virus, verzije koje smo odbacivali ali smo se potajno bojali da smo takvi”, nastavlja profesorica.
Zaključuje da nema nikakve dvojbe o tomu koliko su zapravo ostarjeli od početka pandemije – prije par mjeseci bili su stari onoliko koliko su se osjećali, a sada su samo stari.
“To je zapravo bilo očito svima osim nama samima. Čak i moj sedmogodišnji unuk zna da nas ne smije zagrliti jer smo stari i jer bi nas mogao zaraziti. Naravno, on je to znao i prije nego što se sve ovo dogodilo. Samo mi nismo znali. Možda su neki od nas znali. Sviđalo nam se to ili ne, sada svi to znamo”, zaključuje Kuriloff.
