Profesor Gojko Bežovan upozorava: “Mali broj građana će moći živjeti od svojih mirovina”
Gojko Bežovan redoviti je profesor socijalne politike na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a što se tiče mirovinskog sustava, istaknuti je kritičar drugog stupa. U intervjuu sa Sindikatom umirovljenika govori o malim mirovinama, pitanju II. stupa, te zaključuje kako država nije kadra osigurati kvalitetnu starost svojim građanima.
Foto: Gojko Bežovan | Youtube screenshot
Poznati profesor i kritičar drugog mirovinskog stupa Gojko Bežovan nedavno je dao intervju za Sindikat umirovljenika u kojem je upozorio na izazove održivosti i privatizacije javnog mirovinskog sustava u Hrvatskoj.
Velik dio intervjua fokusirao se na činjenicu da je mirovinska reforma ljudima koji odlaze u mirovinu omogućila dva izbora: prihvatiti kombiniranu mirovinu (I. + II. stup) ili se vratiti u I. stup i dobiti mirovinu kao da ste cijelog života štedjeli samo u njemu.
Sindikat umirovljenika piše kako je II. stup početkom ove godine doživio svoju prvu veliku reanimaciju, jer je svakom osiguraniku uvedeno pravo izbora hoće li primati mirovinu iz oba stupa, ili samo iz prvog stupa međugeneracijske solidarnosti. Prema najnovijim informacijama, većina građana i dalje odabire povratak u prvi stup jer su im mirovine tu veće.
Bežovan govori kako još uvijek u Hrvatskoj nije napravljena ozbiljna analiza učinaka II. stupa, te da je mirovinska industrija pomalo netransparentna:
“Nemamo evidencije koliko se ulagalo i kakvi su učinci. Znamo da se oko 70% uložilo u državne obveznice, što je prema mišljenjima vodećih svjetskih eksperata „slijepa ulica” ovog projekta. Jedanput je rečeno da se privatizacija javnog mirovinskog sustava provodi kako bismo razvili tržište kapitala. A tržište kapitala nismo razvili, tržište kapitala u Hrvatskoj je kolabiralo nakon krize i nikad se nije oporavilo, a u drugim tranzicijskim zemljama se oporavilo”, kaže Bežovan.
Napominje kako i dalje velik broj ljudi u mirovinu ide kroz institut “najniže mirovine”, što znači da je štednja u II. stupu za njih posve irelevantna.
“Tranzicijski trošak II. stupa je neodrživ”
Bežovan bi umjesto radikalnog poteza ukidanja drugog stupa pogledao iskustva drugih zemalja, u prvom redu Poljaka i Slovaka, ali i Slovenaca koji su odbili uvesti II. stup kakav imamo u Hrvatskoj.
“Trebali bismo računati tranzicijski trošak, HANFA je to počela jednom raditi 2011. godine, računati koliko se ulaže, koliko se dobije, kolika je provizija mirovinske financijske industrije, a onda bismo zasigurno pouzdanije mogli suditi o tom modelu.
Tranzicijski trošak takvog modela je s jedne strane u toj mjeri neodrživ da je doveo u pitanje javne financije tranzicijskih zemalja, i zato su zapravo one ukinule obavezno članstvo u drugom stupu, a Mađarska i Poljska ga ukinule definitivno”, kaže Bežovan.
Država pogoduje bogatima koji imaju dovoljno novca da štede i u trećem stupu
Bežovan je, govoreći o alternativnim načinima mirovinske štednje, apostrofirao treći stup. On funkcionira isto kao i drugi stup, samo što nije obavezan.
Vladajući često vole govoriti kako je treći stup najbolji način za dodatnu mirovinsku štednju, no problem je što građani jednostavno nemaju 500 do 700 kuna viška svakoga mjeseca da bi dodatno štedjeli za starost:
“Što se tiče oblika mirovinske štednje, imamo apsurdne premije u trećem stupu. Kod nas država daje premije za treći stup relativno bogatim građanima. Država nema taj novac, država se za taj novac zadužuje u inozemstvu i onda ga daje bogatim građanima na njihove račune. To je neodrživo i socijalno duboko nepravedno”, mišljenja je Bežovan.
Koliko je novac u drugom stupu zapravo privatna štednja građana?
Prije uvođenja drugog stupa, građani su 20 posto od svoje bruto plaće odvajali samo za prvi stup. Sada u prvi stup ulažemo 15, a u drugi stup 5 posto bruto plaće. Kako su zemlje koje su odbacile drugi stup organizirali mirovinsku štednju svojih građana?
“Mađarska i Poljska su ukidanjem drugog stupa ojačali svoj javni stup međugeneracijske solidarnosti i učinile da će mirovine na kraju biti više ovisne o tome koliko će ljudi dugo raditi i koliko će uplaćivati doprinose.
Valjda bi u Hrvatskoj trebalo vrijediti načelo zdrave pameti, nitko ne može imati veću mirovinu od onoga tko je mirovinu zaradio svojim radom i uplatama doprinosa. To je motivacija i neodrživ je sustav najviših mirovina kojima se građanima smanjuju mirovine po načelu solidarnosti”, tvrdi Bežovan.
Često se novac u II. stupu opisuje kao privatna štednja građana, novac koji je pohranjen na nekom osobnom računu svakog platiše. Bežovan sumnja u tu privatnost i vezu između onoga koji plaća i onoga koji raspolaže s tim sredstvima:
“On je jako dvojbeno privatan. On je privatan u tom smislu da osiguranici zapravo nemaju prava u upravljanju imovinom koja je na njihovim računima. Četvrtina mirovinskih doprinosa dana je na raspolaganje ljudima iz obveznih mirovinskih fondova i osiguranici na to nemaju zapravo nikakav odgovarajući utjecaj”, kazao je.
Kako uopće kola novac između države i mirovinaca?
Iz Sindikata umirovljenika kažu da se prilikom uvođenja drugog stupa dogodilo sljedeće:
“Kada se za drugi stup otkinulo 5 posto doprinosa i dalo u četiri bankarska fonda, državi je nedostajao novac kojim bi pokrila sve mirovine. Taj je novac onda posuđivala od istih tih banaka kojima ga je dala na upravljanje. Uglavnom, mnogi tvrde kako je tu riječ o svojevrsnoj casino-ekonomiji i da su tranzicijski troškovi od početka stizanja novca, do prvih isplata mirovina, postali ogromni”, tvrde iz SUH-a.
Bežovan tvrdi da javne financije zbog uvođenja drugog stupa itekako pate:
“Država se zaduživala i povećavala PDV kako bi isplaćivala mirovine. Država posuđuje opet taj isti novac koji je dala obveznim mirovinskim fondovima. Država je dužna prema obveznim mirovinskim fondovima, a onda građani na svojim računima, oni isto tako imaju dug, oni imaju dug koji je najvećim dijelom uložen u državne obveznice.
I sad je tu rizik, tog famoznog argentinskog sindroma. Kad se jedanput u većem razmjeru budu trebale isplatiti mirovine, hoće li obvezni mirovinski fondovi moći prodati državne obveznice po cijeni koja je bila predviđena”, pita se Bežovan.
Mirovine koje ne rastu
Susjedna Slovenija ima samo prvi stup u kojeg izdvajaju 24,35 posto plaće. Hrvati su sa svojih 20 posto među zemljama koje imaju najmanje stope doprinosa za mirovinu u EU:
“Ali mirovine su u Hrvatskoj definitivno niske, i ako bi se poduzele izvjesne mjere koje bi se borile protiv crnog tržišta rada, ako bi postojale mjere protiv evazije doprinosa, moglo bi se prikupiti ipak nešto više. Imajući u vidu da imamo znatan udio onih koji primaju mirovinu u Hrvatskoj, a ta se mirovina nije zaradila, nego se financira iz proračuna, gdje bi to trebalo jasno razdvojiti, onda bi mi očekivano ipak, kako tako, mogli imati nešto veće mirovine. Ali ne u tom smislu nešto značajno”, tvrdi Bežovan.
Bežovan također tvrdi da jednostavno povećanje doprinosa neće automatski značiti i veće mirovine, budući da veći doprinosi znače i veću cijenu rada.
“U tom smislu bi postali manje konkurentni. Međutim, sasvim je nepopularno javno reći, mali će broj građana u Hrvatskoj moći živjeti od svojih mirovina. Građani trebaju štedjeti ulaganjem u nekretnine i druge oblike imovine te u starosti biti spremni uložiti svoju ušteđevinu u pristojnu kvalitetu života jer nam to država neće dati”, zaključuje Bežovan.
Cijeli intervju možete pročitati OVDJE.
