Problemi starijih u Japanu postaju fokus na neobičan način: Sve je više stripova sa starijima u glavnoj ulozi
Japan, zemlja s najstarijim prosječnim stanovništvom na svijetu, kroz svoju specifičnu kulturu počinje na različite načine prihvaćati starost i starenje. Jedan od najvećih japanskih kulturnih izvoza su njihovi stripovi koje zovu mange, a sve više pisaca piše priče upravo o najstarijim pripadnicima našeg društva.
Foto: kyodonews.com
“Sanju Mariko“ priča je o Mariji (Mariko), udovici i spisateljici koja je ušla u dob sanju (japanski za 80 godina). Nakon što se gospođa odseli iz obiteljskog doma kojeg je dijelila sa sinom, njegovom suprugom i proširenom obitelji, započinje novi život kao izbjeglica u popularnim internet kafićima jer si ne može priuštiti svoj stan.
Priče o starijima čitaju i najmlađi i najstariji
Odluka o napuštanju doma potaknuta je osjećajem otuđenja koje je donijelo neslaganje s obitelji zbog plana obnove kuće za koju je mislila da će biti njen konačni dom, kao i osjećaja usamljenosti nakon što je saznala da joj je umro jedan prijatelj. U stripu se otvaraju teške životne teme koje muče starije ljude, čak se pita nada li se njena obitelj hoće li i ona uskoro umrijeti.
Nisu to jedine teme u ovom novom žanru mangi, one uključuju i ljubavne odnose između starijih osoba, ali i zdravstvene probleme – kao što su senilnost, demencija i druge.
“Sanju Mariko” kao seriju izdaje nezavisna izdavačka kuća Kodashana Ltd. koja se proslavila neobičnim temama. Sedmi svezak se treba objaviti ovoga mjeseca, a primjerci se prodaju u milijunskim iznosima.
Potaknuti komentarima brojnih čitatelja koji su u dobi od 40-70 godina, koji kažu kako im se ovakav stil priče itekako svidio jer mogu zamisliti sebe kako će jednoga dana doživjeti slične probleme i slična iskustva.
I dok se Mariko brine o svojim problemima, ne zaboravlja ostajati pozitivna i aktivno nosi nove izazove dok stvara nove odnose s drugim ljudima.
Autorica Yuki Ozawa (53) suosjeća s tjeskobom o budućnosti koju su osjetili ljudi njene generacije:
“Mariku je u nekom smislu moj ideal i osjećam da će biti više starijih poput nje”, ispričala je.
Različiti pogledi na starost
“Oya-san to Boku” (Stanodavka i ja) još je jedna popularna manga u novonastalom žanru, temeljena na životnim iskustvima 41-godišnjeg komičara Tara Yabe koji živi na drugom katu kuće u Tokiju, u vlasništvu žene u kasnim osamdesetim godinama.
Priča prati njihov odnos, a njih dvoje razvijaju toplu i osobnu vezu.
Yabeova priča privukla je veliko praćenje jer mnogi Japanci mogu naučiti o međugeneracijskoj solidarnosti kroz ovakve priče, a 410.000 prodanih primjeraka govori samo za sebe.
Mnogi čitatelji šalju pisma stvarateljima stripova u kojem priznaju da im ne bi smetao jedan blizak odnos sa mudrijim i starijim ljudima oko sebe. Njima takve priče predstavljaju idealnu sliku starije osobe.
Još jedna manga “Tasukeaitai” u glavnoj ulozi ima oženjeni par u 70-im godinama, a glavna tema je njihovo snalaženje u mirovini. Nakon umirovljenja, oni doživljavaju male dnevne užitke poput vrtlarstva, ali muž pati od moždanog udara i nalazi se u potrebi njege. Par i njihova djeca pronalaze načine kako da se s time nose, i emocionalno i financijski.
Autor Mako Saiki (57) objašnjava:
“Njega članova obitelji ne utječe samo na osobu koja prima njegu, nego i na djecu i na unuke. To nije ‘nečij drugi problem’. Pojedinci i obitelji ne mogu baš sve nadzirati. Kroz mangu, nadam se da će ljudi naučiti načine prevladavanja poteškoća poput korištenja socijalne pomoći za rješavanje financijskih problema”, ispričao je za Japan Times.
Glavna poruka: Svi ćemo jednog dana ostariti
Popularnost ovakvih manga samo potvrđuje da svi ljudi dijele određenu tjeskobu i brinu se o tome kako će preživljavati jednom kad više ne budu mogli raditi. Brine ih hoće li njihovi životi imati smisla kad se umirove, brine ih suočavanje s problemima starosti, kako će se nositi sa skrbništvom i drugim pitanjima koja su neizbježna u starosti.
Ovakve priče čitateljima omogućuju poistovjećivanje s takvim likovima i potiču na razmišljanje o idealnom modelu starije osobe. Svi žele biti idealni baka ili djed, nitko ne želi biti teret svojoj obitelji.
Pružanjem vodećih uloga starijim likovima samo osvijetljuje detalje na koje moramo obratiti pozornost i usmjeriti nas kada se trebamo brinuti i kada se trebamo boriti za svoje najbliže. Ovakav sadržaj čitateljima omogućuje empatiju, a to je nešto što nam svima pomalo nedostaje.
