Povlašteni imaju manje staža i veće mirovine, a obični umirovljenici moraju raditi dulje
Hrvatske mirovine sramotno su male, a za njihovu isplatu godišnje nedostaje nevjerojatnih 18 milijardi kuna. Jedino što je crnje od samih podataka o mirovinskom sustavu nastojanje je Vlade da ga spasi produljenjem radnog vijeka za – dvije godine. Razlog? Prosječni hrvatski umirovljenik ima “samo” 30 godina radnog staža. Istovremeno, Vlada se ne bavi pitanjem duljine radnog staža “povlaštenih” građana.
Ilustracija: Pexels
Isplata mirovina prema posebnim propisima hrvatske građane godišnje košta šest milijardi kuna. Njih prima čak 15 posto umirovljenika. Naime, Hrvatska ukupno ima 1,24 milijuna umirovljenih građana te među njima više od 175 tisuća povlaštenih. Dakle, svaki sedmi uživa povlašteni status.
Problem je u stažu običnih, ali ne i povlaštenih?
Da razdvoji dio mirovine proizišle iz rada i uplata u mirovinski sustav od dijela dobivenih temeljem zasluga, koji bi se trebao isplaćivati izravno iz državnog proračuna, a ne iz mirovinskog fonda, Hrvatskoj je naputila i Europska komisija.
Ipak, glavno pitanje za Vladu ovih dana je kako obraniti mirovinsku reformu od mogućeg referenduma i uvjeriti građane da će ih “spasiti” dvije godine kasnijeg umirovljenja. Hrvatski umirovljenici, objašnjava to neprestano i ministar Marko Pavić, nemaju dovoljno radnog staža. Istovremeno, ne govori se koliko staža imaju oni čije se mirovine isplaćuju prema posebnim propisima. Zavirili smo stoga još jedanput u statistiku Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kako bismo provjerili omjere između “običnih” i “povlaštenih”.
Prosječan umirovljenik u Hrvatskoj radio je 30,6 godina te prima u prosjeku 2.432 kuna mirovine. No, takav prosjek ruši dio “povlaštenih” svrstanih u istu kategoriju, sa znatno manje radnog staža.
Prijevremeni umirovljenici imaju više staža
Manje od 30 godina radnog staža imaju također korisnici invalidske (22 godine) i obiteljske mirovine (28 godina), a razmjerno tome i niže mirovine. Njih je zajedno oko 340 tisuća. S druge strane, prosjek od 42 godine radnog staža ima ukupno 187 tisuća umirovljenika. Njihova mirovina je u prosjeku 3.400 kuna.
Iako se prijevremeni umirovljenici često stavljaju u podcjenjujući položaj u odnosu na one starosne, oni imaju više staža. Tako građani u prijevremenoj mirovini imaju čak 35 godina prosječnog staža, a oni u starosnoj 31 godinu. Također, građani koji su u mirovinu otišli ove godine, imaju tri godine više staža od općeg prosjeka, što ukazuje na trend povećanja i bez podizanja dobne granice za mirovinu.
No, koliko imaju “povlašteni”?
Prema podacima HZMO-a za ožujak, pripadnici HVO-a imaju samo sedam godina radnog staža. Unatoč tomu, prosječna mirovina veća im je nego većini običnih umirovljenika te iznosi više od 3 tisuće kuna.
Hrvatski branitelji u prosjeku imaju 18 godina radnog staža. Oni ujedno čine najbrojniju skupinu umirovljenika prema posebnim propisima, ima ih više od 71.000, a bit će ih sve više. Prosječna mirovina im je 5.800 kuna.
Djelatne vojne osobe imaju staža koliko i ostali umirovljenici, u prosjeku 30 godina, a mirovina im je 3.800 kuna.
Saborski zastupnici i članovi Vlade imaju u prosjeku 33 godine staža, a mirovina im je nevjerojatnih 9.850 kuna.
Naviše pak radnog staža među umirovljenima po posebnim propisima imaju članovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), više od 41 godinu, a primaju više od 8.800 kuna.
Zašto je važno razdvojiti rad i povlastice?
Razdvajanje mirovina stečenih radom i uplatama doprinosa, od onih proizišlih iz povlastica, donijelo bi prije svega uštede i veću stabilnost mirovinskom sustavu opterećenom ogromnim deficitom.
Nametnute razlike između povlaštenih i nepovlaštenih stvaraju osjećaj nepravde i nejednakost u društvu, što dodatno nameće pitanje razdvajanja, ali i korekcije visina mirovina prema posebnim propisima, jer su one i do pet puta veće, za manje rada.
Također, stvorio bi se pravedniji sustav usklađivanja mirovina, jer bi se tako usklađivale, odnosno povećavale samo mirovine, ili dijelovi mirovina, ostvareni radom. Ostatak bi se isplaćivao iz proračuna pa ne bi bio podložan odlukama vezanima za mirovinski sustav, stoga bi njihovo povećanje ili smanjenje ovisilo o drugim faktorima.
