Povijest disko klubova: Kako su nastajala prva mjesta za čagicu u Hrvatskoj
Najomiljenija mjesta za upoznavanja, druženja, zabavu, ali i stvaranje prvih ljubavi uz glazbu, zasigurno su disko klubovi. Nezamjenjivi dio pop kulture pogrešno se poistovjećuje s muzikom 70-ih godina, jer diskoteke sežu u povijest čitavo desetljeće ranije. Prva je otvorena i prije, 1953. godine u Parizu kada je vlasnik jednog kluba, zbog uštede, bend odlučio zamijeniti gramofonskim pločama. Sama etimologija riječi tako dolazi od francuske discothèque, a revolucionarna ideje nastavila se širiti dalje, sve do Hrvatske.
Snimak zaslona: Povijest disko klubova u Zagrebu/Zagrebački memento
Odgovor na pitanje koji je prvi hrvatski disko klub nije posve jasan, no istraživači su se donekle usuglasili u mišljenjima. Naime, Pero Ivušić, popularno zvan Pero Francuz, preuzeo je francuski koncept te 1964. godine, dakle šest godina prije otvorenja zagrebačkog Saloona, otvorio Amforu u Jelsi na Hvaru sa statusom noćnog kluba. Ipak, prvi plesnjak koji je nosio naziv diskoteka je popularna Arkada – opatijski Klub 57. Iste godine, 1957. otvoren je i klub Husar u Rijeci gdje su se zbog uštede puštale ploče s gramofona.
Intimnije od plesnih terasa i dvorana
Ipak, prava revolucija nastala je 1970. godine u Zagrebu velikim otvorenjem Saloona Plavog vjesnika, nakon čega se disko klubovi počinju otvarati diljem Hrvatske. Okupljanje u zadimljenoj atmosferi uz čašicu alkohola i glazbu s gramofonskih ploča, za čije je puštanje bio zadužen neizostavni disk džokej, među kojima je najpoznatiji bio “Tratinčica”, postalo je glavna moda. Saloon je u početku okupljao oko 150 do 200 ljudi, a njihova pojedinačna potrošnja u prosjeku se kretala oko 2.000 do 3.000 dinara, dakle oko 150 kuna.
– Taj Saloon je novost za naše prilike, samo se jedno pitam – hoće li se publika ponašati kao na divljem zapadu? Što će biti ako netko u nekom prepozna poglavicu Apača, ili recimo čovjeka čija je glava ucijenjena na tisuću dolara. Za vrijeme plesa, svjetlo treperi; kažu da je to sad u modi. Kad se samo pije, onda su svjetla drugačija – tako da se ne vidi šta tko pije i koliko…, pisali su mediji o otvorenju prvog velikog diskača u srcu Zagreba.
Disk džokej Albert Papo, jedan od pokretača Saloona i ostalih dosko klubova i barmen Vlaho Srezović bili su nalik na prave kauboje, s brkovima, kosom i maramama, kao da su upravo sjahali s konja u pravom western stilu. Velik interes za ovakvom vrstom okupljališta Papo je medijima protumačio kroz kašnjenje produkcije ploča na ovim prostorima, a samim time i diskoteka koje su bile iščekivane s velikim oduševljenjem.
– Takav vid zabave je sve popularniji kod nas zbog toga što se publika mnogo lakše može animirati u ovakvim mjestima, intimnijim nego što je to dosad mogla na širokim terasama ili preglomaznim plesnim dvoranama s orkestrima, nažalost relativno loše kvalitete ili u noćnim klubovima sa stereotipnim i jednoličnim programima, objasnio je tada medijima šarmantni Papo.
Način života poput današnjeg Facebooka
Da su disko klubovi, kada su krenuli, bili način života, poput današnjeg Facebooka, mišljenja je i televizijski urednik Đelo Hadžiselimović.
– Bilo je to mjesto gdje si mogao sresti prijatelje, upoznat nove ljude, pogotovo djevojke. Bio je to nekakav Facebook onog vremena, društvene mreže su uglavnom funkcionirale na tom nivou, rekao je Đelo.
https://www.youtube.com/watch?v=mHoWZbnPWJ0&t=53s
Nakon Saloona otvoren je disko klub u Savskoj 183 kojeg najviše posjećuju pop muzičari. Roboti, The five up, dolaze svaku večer i izvode reviju modnih krikova s garderobom toga vremena. Navodno, u ljeto 1967. godine, prema usmenoj predaji, u prostorijama Veslačkog kluba na Savi osnovan je prvi pravi Zagrebački disko klub. Radio je nekoliko mjeseci dok se nije dogodilo ubojstvo, nakon čega je zatvoren, a konzumirao se i hašiš među mladima bez stalnog životnog zanimanja.
Tu je kultna zagrebačka Jabuka s progresivnom, underground glazbom, gdje su se puštale ploče koje se još nisu ni nalazile na top listama. Za Dan Republike otvorena je i dvorana Josip Kulušić za omladinu između 20 i 25 godina, pri čemu je u adaptaciju utrošeno oko 25 milijuna starih dinara. S radom je krenula i Panta i stvoren je pravi disko život u Zagrebu.
Primjer Zagreba slijedio je i ostatak Hrvatske, čime je otvorena polustoljetna disko era.
