Posjetili smo legendarni Hrelić: Evo kako najveći sajam “diše” u doba inflacije
Posjetili smo Hrelić, najveći zagrebački sajam rabljene robe, na kojem se uistinu može pronaći sve – od igle do lokomotive. Cjenkanja nije nedostajalo, a izbora je na pretek. Pogledajte kako legendarni Hrelić i dalje diše uz krizu i inflaciju te nakon preko 50 godina postojanja uz Jakuševec.
Foto:Mirovina.hr
Silazak s Mosta mladosti na Sajmišnu cestu, nekima budi brojna, često izgubljena sjećanja. Prodavači koji ne žele platiti svoje mjesto na Hreliću, prostiru svoje deke na nasipu uz Savu, a iako je riječ o lokaciji koja je 10-ak minuta pješačenja udaljena od najvećeg zagrebačkog sajma rabljene robe uz Jakuševec, kupaca im, čini se, ne nedostaje.
“Nedjelja je udarni dan, a još je i dobro vrijeme”, komentira jedan prolaznik dok smo čekali u redu za ulazak na parking koji se, baš kao i nekada, plaća 10 kuna. Stigli smo oko pola 9 ujutro, taman kad su se ljudi počeli skupljati. Prolaskom kroz štandove, uglavnom turske i talijanske robe ( kako barem tvrde prodavači), primijetili smo da inflacija i kriza nije toliko utjecala na prodavače Hrelića.
Pet pari stopalica i dalje se može kupiti za 10 do 15 kuna, dok se za jedne bokserice treba izdvojiti od 5 do 10 kuna. Ostalih odjevnih predmeta ima na pretek, ali ipak nismo zbog toga došli na ovaj sajam pa se ne zadržavamo mnogo među bespućima robe.
Foto: Mirovina.hr
“Sve po kunu, sve po kunu”, odjekivalo je sajmom. Zaputili smo se osluškujući uzvike, ne bi li uspjeli pronaći što se to sve prodaje za jednu kunu. Kada smo tamo stigli, imali smo što vidjeti – jedna kutija robe bila je po kunu, dok je sve ostalo bilo po 10 i više kuna.
“Moram nekako privući kupce”, rekla je mlađa prodavačica nakon što smo joj istaknuli da očito nije sve po kunu. Svoje nam ime nije htjela otkriti, ali je pristala reći pokoju riječ o svom iskustvu na Hreliću. Kako kaže, svaku je nedjelju tu već 15 godina i od toga prehranjuje sebe i svoje dvoje djece. Muž joj radi u Njemačkoj, ali, priznaje nam, ne šalje često novac doma.
Foto: Mirovina.hr
“Teško je, nekada je bilo puno više ljudi. Ova korona nam je sve poremetila i svi su postali škrti. Ja tu prodajem nešto za pet kuna, ovaj hoće za tri. Ja prodajem za tri, ovaj hoće za kunu, pa od čeg’ da ja onda zaradim”, požalila nam se prodavačica.
Malo je reći da se na Hreliću može stvarno svašta pronaći. Tako smo, primjerice, naišli na prometne znakove iz Jugoslavije, staru literaturu sa studija medicine, gradsku kutiju za struju, potpuno nove albume starih pjevača narodne glazbu, pa čak i štence crnog labradora.
Uz to, naravno, bila je i hrpa “smeća”, odnosno stvari za koje smo sigurni da gotovo nitko neće kupiti. No, na jednom smo štandu zastali jer smo među gomilom vijaka i alata ugledali stari Darwil sat za kojeg prodavač tvrdi da ga je kupio u Trstu prije 40-ak godina. Sat je, ruku na srce, bio u dosta lošem stanju, ali je funkcionirao sasvim normalno.
Foto: Mirovina.hr
“40 kuna i nosi ga kući”, dobacio nam je prodavač kad je primijetio da gledamo Darwila. Budući da sat nema neku vrijednost i da bi se trebao potpuno “srediti”, ponudili smo mu 10 kuna i na koncu se našli na 20. Strpali smo ovaj dio povijesti u džep i zaputili se nešto pojesti.
Hrelić je poznat po svom velikom izboru pečenjara. Hrana je cjenovno pristupačna, a porcije su uistinu velike. Uz ćevape i pljeskavice, posjetitelji sajma mogu uživati u okusu svježe pečenog odojka, janjetine, pa čak i graha iz kotla. Mi smo se odlučili na klasičan izbor velike pljeskavice s lepinjom i lukom, koju smo platili 35 kuna, a najeli se i za dvije osobe.
Foto: Mirovina.hr
Budući da nas je pljeskavica poprilično “zacementirala”, nije nam više bilo do šetnje Hrelićem pa smo se zaputili doma. Nedjeljno je jutro, sve u svemu, bilo i više nego dobro provedeno. Kući se vraćamo zadovoljni, punog trbuha i siti novog iskustva. Najpopularniji zagrebački sajam i dalje živi punim plućima, ne zahtijevajući od posjetitelja da duboko zavire u svoje džepove.
