Posjetili smo Goli otok i prisjetili se njegove brutalne prošlosti: Danas je zaboravljena turistička atrakcija
Goli otok, nekadašnji logor i zatvor smješten u Kvarnerskom zaljevu, danas je zaboravljena turistička atrakcija koja svjedoči o brutalnoj prošlosti Jugoslavije. Mi smo ga imali priliku posjetiti ovog ljeta te smo se odlučili prisjetiti njegove povijesti mahom začinjene teškim pričama preživjelih. Kako izgleda Goli otok danas, pogledajte u našem video prilogu.
Foto: mirovina.hr
Posjetili smo Goli otok, jedno od najpoznatijih napuštenih mjesta na Jadranu. Riječ je, naime, o nekadašnjem logoru i zatvoru u Jugoslaviji, koji je danas tek sjenka svoje nekadašnje funkcije i turistička atrakcija za one znatiželjne.
Otvoren je nakon Drugog svjetskog rata
Goli otok, inače smješten u Kvarnerskom zaljevu, bio je idealno izoliran zbog svoje pozicije i izloženosti jakim udarima bure, što ga je činilo savršenim mjestom za izgradnju zatvora. Južna strana otoka, zaštićena od vjetra, korištena je za pristanište, gdje su novi zatvorenici, većinom dovedeni iz Bakra, doživljavali svoje prvo iskustvo užasa. Prolazeći kroz dvored logoraša, bili su nemilosrdno tučeni, dok su ih pratili pogledi onih koji su već iskusili brutalnost logora.
Logor na Golom otoku otvoren je 1949. godine, ubrzo nakon sukoba između Tita i Staljina, a radio je kao takav sve do 1956. godine. Nakon toga, Goli otok postao je zatvor koji je bio u funkciji do 1988. godine. Jedan od najpoznatijih logoraša bio je Alfred Pal, hrvatski grafičar koji je preživio Drugi svjetski rat kao Židov u logoru na Rabu. Svoje iskustvo opisao je u tri rečenice.
– Meni je osobno na Golom najteže bilo ostati čovjek. Vjerujem da je svakome tako bilo, jer ono što se tražilo od pojedinca bilo je obratno od onoga što se očekuje od normalnog čovjeka. Ja to nisam htio raditi i u tome sam išao do kraja, govorio je Pal o Golom otoku.
Svi su htjeli dijeliti vodu
Goli otok nije bio samo mjesto mučenja, već i industrijski kompleks gdje su logoraši radili u različitim proizvodnim granama. Početkom osnivanja logora, tajna policija koristila je zatvorenike za izgradnju logora, pošumljavanje te eksploataciju kamena. S vremenom, razvijene su i druge industrijske grane poput obrade željeza, drveta, popravka brodova i vađenja pijeska. Posebna zanimljivost je postojanje tvornice teraco pločica čiji su proizvodi korišteni širom zemlje.
Jedan od najtežih problema s kojima su se logoraši suočavali bila je žeđ. Uloga vodara, odnosno osobe zadužene za dijeljenje vode tijekom rada ili objeda, bila je među najpoželjnijim, ali i najopasnijim pozicijama u logoru. Vodari su imali moć odlučivanja o količini vode koju bi dodjeljivali, što je često dovodilo do sukoba i borbe za tu poziciju.
Za vrijeme sukoba sa Staljinom, mnoge žene također su bile uhapšene i poslane na Goli otok. Ženski logor bio je posebno izložen nepovoljnim vremenskim uvjetima, s jakim vjetrovima koji su dodatno otežavali život logorašicama. Pored Golog, žene su bile smještene i na susjednom otoku Sveti Grgur, gdje su dočekale raspuštanje logorskog sustava.
Zanimljivo je za napomenuti da kada prilazite Svetom Grguru iz smjera Krka, veliki natpis ‘Tito’ ispisan kamenom podsjeća na vremena koja su ostala iza nas. Danas, Goli otok ostaje zapušten, prepušten prirodnim silama i zaboravu, no njegova povijest i dalje živi u pričama onih koji su ga preživjeli. Kako izgleda Goli otok danas, pogledajte u našem video prilogu.
