Pismo umirovljenika sinovima: ‘Vi satima vozite i jurite, kraj svog oca prolazite, a ja samujem’
Umirovljenik Ljubomir iz Srbije je napisao vrlo emotivno pismo svojim sinovima u kojem ih pita gdje su i zašto ga se nikada ne sjete kada prolaze pored njegove kuće. Ljubomir je star i udovac, a sve što želi je da ga sinovi posjete i pronađu vremena za njega u svojem životu.
Ilustracija, umirovljenik | Foto: Unsplash
Nekada je puno lakše izraziti se napisanim riječima nego nekome reći važne stvari u lice. To je dokazao i Ljubomir koji je svojim sinovima prenio važnu poruku pismom koje je objavljeno na jednom srpskom portalu, a prenosi ga Kurir.rs.
Ljubimorovo pismo je vrlo sažeto, ali i emotivno, a mi ga donosimo u cijelosti.
– Gdje ste? Dokle ste stigli? Čekam. Dolazili ste i do sada izdaleka i ja sam vam zahvalan. Čekam da zastanete, opet. Na kratko. Uvijek žurite. Trebate se odmoriti. I da se vidimo. Da se zagrlimo. Vi osjećate, vi znate da je očevo sunce na zalasku. Da se njegova svjetlost gasi. Da se tama bliži. Jer ja, zbog duboke starosti, idem u vječni san. Vrijeme mi je.
Zato vam se obraćam, sinovi moji. Nastali iz mene i majke, iz naše krvi, duha i duše. Ne zaboravite to nikad. Dok živite. Sinovi. Vi ovdje, gdje sada živim, prolazite. Nemojte proći, a da me ne posjetite. Znam, vi žurite svojoj obitelji u zagrljaj. Neka je sa srećom. Tako treba.
Ali, sinovi, vi satima vozite i jurite. Ne stanete. Kraj svog oca prolazile. Zastanite. Da me na trenutak vidite i zagrlite. Da mi osmijeh podarite, staračku dušu ozarite. I da se odmorite. Sinovi, stanite i ovog puta. Zaželio sam vas se. A ja samujem, napisao je Ljubomir u svojem pismu.
