Pismo profesorice o prvom danu mirovine: “Nitko me nije za ovo pripremio”
Sindikat umirovljenika Hrvatske objavio je na svojoj Facebook stranici “Pokret protiv siromaštva starijih osoba” pismo profesorice hrvatskog jezika, Zlate Strunje, o prvom danu mirovine. Prvi put nakon više od 41 godine, ova 65-godišnjakinja dan nije privela odlazeći u školu, nego na zdravstvenom i mirovinskom kako bi shvatila zašto se, iako odjavljena i umirovljena, ne nalazi ni na nebu ni na zemlji, nego je zapela u proceduri neumoljive hrvatske birokracije.
Dramatičan prvi dan mirovine u pismu objavljenom na stranicama Sindikata umirovljenika Hrvatske opisala je profesorica hrvatskog jezika, Zlata Strunje.
Njezino pismo objavljujemo u cijelosti:
“Danas, prvi puta nisam u išla u školu jer sam od 1.rujna u mirovini, 41 godina i 4 mjeseca, preko 65 godina života, znači sve zasluženo i po zakonu. Sada bih, da mi je tata živ, vikala: “Tata, tata, uspjela sam,uspjela sam doći do kraja. ” Tako sam obično obavještavala tatu o ispitima, na što bi on rekao: ” Jedan manje,” ili trčala u zagrljaj sa svjedodžbom, gledajući na njegovom licu ponos, čitajući predmet po predmet , odličan, odličan… Meni su to bili biseri i svjetlo koje je obasjavalo dušu moga tate, sjaj u njegovim očima.
Cijelo ljeto sam pomno pratila i iščitavala “novine ” u pripremama za školsku godinu (kao da moram) i tzv. Školu za život, ali to je valjda iz navike… osjećala, paniku i tjeskobu, strah od promjena u koje ulazim i pripremala se da pobjegnem od sebe same. Eto i danas doživim prvi dan škole za život…
Najprije sam dobila opomenu da platim dodatno osiguranje HZZO-a, onda sam ih nazvala i rekla da sam od prvoga u mirovini, ima li kakvih promjena, onda službenik kaže da dođem u Jukićevu i ja poslušam. Izašla sam, sunce se probijalo kroz oblake, auto sam ostavila u Središću, zbog gužve, a nisam znala ni da se plaća od prvoga parking. Sreća uzela kišobran, ali onda se otvori nebo, zalije me bez obzira na kišno pokrivalo i tako mokra uđem u autobus. Razmišljam da se vratim ili idem dalje… “Ne valja se vraćati” , samo naprijed pa što bude.
Sad mi je već i hladno, sva mokra, moje cipelice možeš cijediti… i u pothodniku uđem u trgovinu i kupim cipele na rasprodaji za 50 kuna, važno da su suhe. Zanimljivo, nisam bila jedina jer su poslije mene ušle još dvije gospođe sa istim problemom. I sada u suhom, jedino se hlače još na meni suše, nađem se u Jukićevoj, uredno uzmem broj i čekam, 128… kažem što trebam, već sam pripremila osobnu, zdravstvenu, uplatnicu, ono što imam…
Otvori službenica kompjutor i kaže da sam odjavljena, 13.8. da nemam zdravstveno i da mi ništa ne može pomoći nego da idem u Mirovinsko po rješenje, meni nije jasno zašto tako rano, a tek sam u mirovini od prvoga rujna. Ništa, hajde u Tvrtkovu. U međuvremenu se sjetih gospođe iz Tvrtkove i kroz suze izmucam što se dogodilo, a ona me uputi u Trpimirovu ulicu. Usput plačem i mislim kako su mi rekli da sve ide automatski, kako ja nemam nikakvih problema, a sad odjednom imam. Službenica u Trpimirovoj kaže da me nema nigdje u proceduri, da moj predmet još nitko ne obrađuje, vjerojatno nisam odjavljena, neka zovem školu. Tako sam i učinila, oni su me odjavili, tek danas…
Pitala sam službenicu što ću ja bez zdravstvene zaštite, a ona kaže da nije njezin problem, na što se ja opet rasplačem. Druga službenica koja je gledala moj očaj i uplašenost reče da se ne brinem, jer po zakonu još mjesec dana imam pravo na zdravstvenu zaštitu. Malo se umirim i pomislim kako je lijepo u školi na satu djecu poučavati, pričati im bajke, uljepšavati život, a ne ovo što je mene snašlo i zbunilo, čim sam izašla iz škole.
Silazim niz stepenice (stube) i sretnem susjeda koji nosi naramak papira i kaže kako već 6 mjeseci čeka mirovinu, da ga nitko ne pita kako mora platiti režije, posuđuje novac, a da je preko milijun eura uplatio u mirovinski, bio je privatnik, ja uplakana, pustim opet bujicu suza, misleći a što ću ja, još nisam ni u proceduri, veli susjed, plačite susjeda bar nećete dobiti šećer od stresa. Tako se izjadamo jedan drugome, opsujemo sve knezove u okolini od stoljeća sedmog i ja sjednem u tramvaj. Sreća da sam sjedila, jer tramvaj takvom žestinom zakoči, ljudi neki pali, neki se vrte oko štange a ja se grudima udarim u sjedalo ispred, osjetim takvu oštru bol, da su mi se odjednom sve čakre otvorile i konačno počnem disati. Mislim si :Što je ovo danas?” Prvi dan škole!
Izađem i u pothodniku sretnem susjedu sa štapom, sva je uplakana, suprug je umro, iznenada prije par dana, ona je operirala kuk, usput oni su moji vršnjaci. Jesmo li tako stari? Ispriča mi kako hoda po institucijama i odjavljuje supruga sa smrtnim listom. Išla je jadna i vozačku odjaviti, čekala u redu jedan sat da bi joj rekli da kad nema osobne, nema ni vozačke. Njezine suze, postidjele su moje…
Idem kući i mislim koja škola za život, što mi to sve lažemo svojoj djeci u školi, učimo ih o velikanima koji su, jedino i isključivo, brinuli o sebi. Zamišljam kako će moj jadni pokojni susjed sigurno biti još godinama u biračkom spisku, a digitalizacijom , jednim klikom, može biti izbrisan iz sustava, a ne da jadna žena hoda od šaltera do šaltera i obilazi cijeli Zagreb…
Konačno sva jadna dođem do automobila, jer u Zagrebu je nered u prometu, gradilišta otvorena na cesti, ali pauk uredno kruži i odvozi automobile. Tako zapravo nisam napravila ništa, nego ću radnju ponoviti za par dana. Došla sam kući, pogledala u cipele i iznenadila sam se koju sam boju kupila. Mislila sam da su tamno plave, ali nisu. Neka boja između crvene i smeđe, jesenja…
Nitko me nije za ovo pripremio, čak ni ja sama sebe, a provela sam toliko godina u školi…
Dragi moji kolege, dragi moji učenici, draga moja Klara, sretan vam početak nove školske godine, učite, budite dobri jedni drugima jer nikome nije lako. Sve što se ne zna skupo se plati. Jasno, ako nisi hrvatski velikan…”
