Petrović: Kako biste vi reagirali na bolest koja većinom ubija mlade?
Što bi se dogodilo kada bi situacija bila obrnuta, kada bi aktualna pandemija umjesto starijih osoba ugrožavala najprije mlađe živote? Bi li tada promijenili mišljenje, koristili drugačiji rječnik i ono najvažnije, s mjerama započeli puno prije? Hrvatska je reagirala dobro, ali primjeri iz svijeta idu u prilog globalne diskriminacije starijih osoba.
Jasna A. Petrović
foto: Tea Ovničević|mirovina.hr
Predsjednica Sindikata umirovljenika, Jasna A. Petrović u komentaru za najnoviji broj Glasa umirovljenika osvrnula se na odnos zemalja prema starijim osobama u jeku pandemije koronavirusa. Njezin komentar prenosimo u cijelosti:
“Zamislite na trenutak svijet u kojemu se koronavirus širi ubrzano i to najviše šireći zarazu na mlađe od 50 godina. I da je danak u smrti najviši među djecom i školarcima. I zamislite da znanstvenici procjenjuju da su upravo stari ti kod kojih je niži rizik zaraze zbog dugogodišnje izloženosti sličnim virusima. Kako biste vi reagirali na bolest koja većinom ubija mlade diljem planeta?
Bi li se kašnjenje mjera dogodilo da su žrtve mladi?
Vaša reakcija bi bila različita od ove koju sada imate, a osobito bi mnogi mlađi stanovnici svijeta imali drugi rječnik u javnosti. Ta danas čak i stariji građani smatraju kako je prirodno da oni prvi umru, „jer stari ionako trebaju od nečega umrijeti”.
Slijede teška pitanja: jesu li neke vlade zemalja, poput SAD-a, reagirale s ignoriranjem i odgodom spram prijetnji pandemije, samo zato što je u stvarnosti veća opasnost da će oboljeti i umrijeti starije osobe? Da li je to razlog što nam se pred očima vraćaju strogo omeđene, s policijom i vojskom na granicama, europske države, koje nimalo ne nalikuju na zajednicu ravnopravnih europskih država? Bez zajedničke politike u odnosu na pandemiju. Je li tu riječ o kašnjenju koje se ne bi dogodilo da je virus za prvotne žrtve „odabrao” mlade?
Izuzetak su budale čiji govor mržnje svatko prepoznaje
Dobizam (ageism) igra ulogu, ne samo u kreiranju politika i mjera, već i u praktičnoj ulozi božjeg djelitelja smrti ili života. U Italiji su mnogi liječnici svjedočili kako su donosili teške odluke hoće li na respiratore spojiti mlađe, a starije ostavljati da umru. Što su i činili. Otuda i loše šale da su zapravo mirovinski fondovi financirali stvaranje i širenje takvog virusa, kako bi mogli ojačati mirovinske sustave i odgoditi njihov raspad. U stvarnosti se stvorila shizoidna podvojenost apela za zaštitu svojih starih od izlaganja virusu, zabranama izlazaka iz kuće, ali s podtekstom kako bi njihov pritisak na zdravstvene ustanove bio manji. I to postaju protokoli trijaže, ostavite stare doma, a mlade spašavajte; dobizam u zdravstvenim uslugama bez presedana.
Hrvatska je ponešto atipično postupila, doista štiteći starije i u domovima umirovljenika, gdje se zbog toga zaraza nije proširila, kao i u medijskom prostoru produbljujući suosjećanje spram starijih. Izuzetak su javne budale čiji govor mržnje sad već svatko prepoznaje. Klauni koji nikada neće doći na vlast. Osim u zemljama gdje već jesu na vlasti i gdje stari već plaćaju velik danak, ne samo zbog koronavirusa” – zaključila je Petrović u novom broju Glasa umirovljenika.
