Odlazak u mirovinu za neke ljude može biti prevelik psihološki teret, ova priča to dokazuje
Hrčak je znanstveni portal koji na jednom mjestu okuplja hrvatske znanstvene i stručne časopise koje nude otvoreni pristup svojim radovima. U njemu smo pronašli zanimljiv znanstveni rad Marije Petrovčić, spec. obit. med., nazvan ‘Odlazak u mirovinu – narcistička povreda’. Rad je objavljen u časopisu Psihoterapija u 2016. godini, a tema mu je slučaj jednog pacijenta koji psihički teško podnosi odlazak u mirovinu.
Foto: Pixabay
Liječnica Marija Petrovčić dodatno je educirana u jednoj od psihoterapeutskih tehnika, a kao takva ima veću mogućnost opažanja promjena ponašanja kod pacijenata.
U znanstvenom radu imena ODLAZAK U MIROVINU – NARCISTIČKA POVREDA opisuje jedno svoje iskustvo s pacijentom, koje se naglo promijenilo kada je on otišao u mirovinu.
“Upravo dugogodišnje poznavanje pacijenta pomaže liječniku obiteljske medicine da prepozna psihičku nadgradnju uz neke tjelesne smetnje”, piše Petrovčić u uvodu.
Tko je pacijent?
Pacijent je muškarac koji je nedavno prekinuo svoj radni odnos i otišao u mirovinu.
“Pacijent je 66-godišnji, visokoobrazovani muškarac koji se liječi u ovoj ambulanti unazad dvadeset godina. Brinuo se o svojem zdravlju i kad god bi osjetio neke tjelesne smetnje, odmah ih je želio riješiti”, piše Petrovčić.
Liječnica je bila dojma da je pacijent savjestan, brižan prema svojem zdravlju, ali i da je okupiran svojim poslom. Posao mu je bio na prvom mjestu što je uzrokovalo emocionalnu udaljenost od ostatka obitelji.
Ubrzo nakon što je otišao u mirovinu, žalio se na osjećaj nemoći te je bio uvjeren da boluje od neke teške bolesti. Liječnica mu je preporučila da obavi nekoliko osnovnih pretraga, ali u rezultatima nije bilo traga misterioznoj bolesti.
Liječnica je zatim preporučila pacijentu da joj pokuša objasniti pozadinu svojih smetnji, na što je on pristao.
Psihoterapija
Ljudi često znaju biti ponosni na ostvarenja na poslovnom planu, ali isto tako znaju i previše sebe uložiti u posao.
“Tijekom prvih seansi uglavnom iznosi svoju zaokupljenost radom i postignućima. S mnogo energije opisuje svoj specifičan posao (…)
Većinu svojega radnog vijeka uspješno je funkcionirao dosegnuvši i neke rukovodeće položaje. Doduše, pri velikom stresu bio je prisiljen
promijeniti radno mjesto ne mogavši se nositi s, kako kaže, prevelikom količinom posla i odgovornosti”, piše Petrovčić.
Prevelik fokus na posao odrazio mu se u privatnom, obiteljskom životu. Distancirao se od supruge, a nakon deset godina sudjelovanja u odgoju sina, zanemario je i njega.
Veliki potres u životu dogodio mu se kada je otišao u mirovinu, tj. kada je radni odnos prestao. Pita se, “zašto je mirovina veći stres za muškarce?”
“Pacijent počinje govoriti o sebi kao da je na svom poslu, opisuje kako donosi odluke u suradnji s kolegama, nabraja svoje suradnike; ne pokazuje ni kognitivne ni emocionalne reakcije kojima bi se uvidjela spoznaja da više nije zaposlen.
Tako ponavlja kako je jako dobar, štoviše, najbolji u svom poslu, traži takvu potvrdu u susretu s drugim ljudima i izjavljuje: ,,Sad samo treba čekati da me pozovu natrag na posao””, piše Petrovčić.
Kada ga je liječnica pokušala suočiti s činjenicom da mora prihvatiti da više nije na poslu, priznaje da mu nedostaje jutarnji izlazak iz kuće. Priznaje i da ne zna što bi sa sobom.
Ovaj proces je trajao tjednima, a liječnica ga je tjednima vraćala u stvarnost i isticala da je vrijeme da počne razmišljati o tome što bi ga zadovoljilo. To je, uostalom, idealna i preporučena aktivnost svim umirovljenicima koji svoje želje mogu ostvariti.
Promjena raspoloženja
Nakon dugih rasprava o pacijentovom poslovnom okruženju, nastupa promjena raspoloženja:
“Pacijent počinje pokazivati ljutnju i bijes na one koji su ostali na poslu. Bivši kolege više nisu idealni pa tako neke vidi kao jako dobre, a neke kao izrazito loše te stalno analizira njihova ponašanja.
Nakon toga pacijent okrivljava šefa i neke druge ljude za svoju situaciju, razvija agresivnost prema nekim svojim bivšim kolegama, a agresija koju usmjeruje prema liječniku zapravo je pokušaj približavanja. Liječnik postaje simbol neke osobe koja ga muči iz
prošlosti i za koju vjerojatno predsvjesno osjeća da ga je „zakinula“”, piše Petrovčić.
Briga o majci – novi oblik posla
Vrijeme u mirovini sve više okupira brigom o zdravlju svoje majke. Seli se od supruge k majci, ustaje u tri ujutro kako bi ju nahranio i obavio sve higijenske potrepštine.
Majka boluje od demencije i suprotstavlja mu se, odbija hranu:
“…što ga učvršćuje u namjeri da mora pod svaku cijenu nastaviti s njenim spašavanjem”, piše Petrovčić.
Nakon majčine smrti, ponovno govori samo o poslu, ali ovoga puta i o pripremama za mirovinu.
“Pripremao se nekoliko godina za odlazak u mirovinu, ali umirovljenje je ipak došlo prerano i on očekuje da će ga pozvati
natrag na posao. Što ako ipak jednom definitivno mora otići u mirovinu? Ona će sigurno biti odgođena, ali će se ipak jednom morati dogoditi.”, piše Petrovčić.
Agresivan ispad
Na posljednjim seansama ponovno govori o tome kako će ga svakog časa pozvati na posao.
“Ton glasa mu je jako izmijenjen, glas drhtav i nesiguran, pojačano ogovara bivše kolege, osjeća da su ga svi razočarali (…)
Odlučuje se za povremeni rad u jednoj drugoj sredini (…)
Privatno i emocionalno potpuno se povlači u sebe, fizički oslabljuje,” piše Petrovčić
Nakon što ga je liječnica pokušala suočiti s realnošću svojeg položaja (čovjeka u mirovini), pacijent bijesno reagira i napušta daljnje liječenje.
Što se zapravo dogodilo?
Autorica u raspravi procjenjuje da je pacijent pokušao održati sliku o sebi kao o nepobjedivoj osobi i perfekcionistu i tu sliku projicirati prema drugima.
Problem nastaje u tome kada se takve osobe susretnu sa starošću:
“Tjelesne smetnje mogu potresti tu sliku o samom sebi i pacijent tada može izgubiti osjećaj sigurnosti u kohezivnosti slike o samom sebi. Gubitak sigurnosti u sebe dogodio se kod opisanog pacijenta prilikom suočavanja s time da stari i da je umirovljen, da nije više potreban. Njegov se svijet „raspao u komadiće“ kad više nije bio potreban ni majci” piše Petrovčić.
Autorica zaključuje da kod pacijenta postoje određene narcističke kompnente u strukturi ličnosti:
“Ispod te maske vrlo je krhko samopoštovanje koje je ranjivo na najmanju dozu kriticizma ili poruke koje narciosoidna osoba doživi zbog kritike”, piše Petrovčić.
Kada takve osobe ne dostižu svoje zamišljene ciljeve, kod njih se pojavljuje intenzivan sram koji se očituje u obliku ljutnje, bijesa, apatije, zavisti i depresije.
