Obiteljska mirovina: “Uzela sam 70 posto od pokojnog muža jer mi je to povoljnije, ali samo za 48 kuna!”
“Prvo sam imala vlastitu mirovinu, a nakon što je suprug umro, uzela sam njegovu jer je bila bolja. Međutim, kako država daje tek 70 posto od pokojnog bračnog druga, dobivam samo 48 kuna više od svoje. To treba mijenjati.”
Barica Jagodić i Katarina Jelisavac Foto: Mirovina.hr
Obiteljsku mirovinu prima petina hrvatskih umirovljenika, njih više od 222 tisuće prema općim propisima. Od toga, više je od 207 tisuća žena. Kao udovice, nakon smrti bračnog druga izabrale su 70 posto njegove mirovine, kako zakon predviđa, jer im je to povoljnije od njihove cijele. Tako petina milijuna hrvatskih udovica danas živi s manje od 2.000 kuna prosječne obiteljske mirovine. Iako su se nadale da će se model mijenjati mirovinskom reformom, to se nije dogodilo. Vlast je ostala gluha i na zahtjeve Matice i Sindikata za zadržavanjem vlastite mirovine uz isplatu određena postotka one pokojnog bračnog druga, po uzoru na pojedine europske zemlje.
O obiteljskim mirovinama razgovarali smo s umirovljenicama koje žive od dijela skromnih primanja svojih pokojnih muževa.
Suprug nije htio veću mirovinu
Fanika Marković Foto: Mirovina.hr
“U mirovini sam već 21 godinu, imam 61, rano sam u nju otišla jer sam triput operirala kralješnicu. Radila sam kao servirka u bolnici i nakon toga im više nisam bila potrebna. Možete si misliti kakva su mi primanja. Imam 3.000 kuna od pokojnog supruga Jose. Mogla sam imati i 5 tisuća, da je s činom bojnika ishodio veću, ali nije htio. Naravno da su se obiteljske mirovine trebale obuhvatiti mirovinskom reformom, ali ona u cjelini uopće nije jasna, a kamo li da se uopće bavi ovakvim pitanjima. Ako u drugim zemljama uz vlastitu mirovinu možete dobivati i dio suprugove ili obrnuto, onda nema razloga da tako ne bude i kod nas” – kaže Fanika Marković.
Velik problem našeg sustava je, smatra, nejednakost mirovina.
“O onima od 9.000 kuna ni ne raspravljam, jer se s njima ne mogu uspoređivati. Mene zanimaju mali ljudi, oni s oko 2.000 kuna i njih treba rješavati. Najgore što se ljudi uspoređuju s onima koji imaju još manje pa zaključuju da im je dobro, a nije. Kako netko može preživljavati sa 2.500 kuna? Kakav je to uopće život” – dodala je.
Nakon više od 30 godina staža, u obiteljskoj mirovini su i 79-godišnje umirovljenice Barica Jagodić i Katarina Jelisavac.
Izbor koji to zapravo nije
„Što imam, s time klimam. Od robe ne kupujem ništa, što sam imala dok sam radila nosim i sada, jer se srećom nisam udebljala. Ipak, ne paše više sve uz moju dob. Što dobijem od to malo mirovine, dam za život i lijekove. Ne možete si priuštiti nešto kvalitetnije, što biste željeli, nego kako vam financije dopuštaju. Prvo sam imala vlastitu mirovinu, a nakon što je suprug umro, uzela sam njegovu jer je bila bolja. Međutim, kako država daje samo 70 posto, dobivam samo 48 kuna više od svoje. To treba mijenjati” – smatra nekadašnja teta u vrtiću, Barica Jagodić.
Komentirale su i mirovinsku reformu te tvrde kako se do 67 godina ne može raditi, ne samo na njihovim nekadašnjim radnim mjestima, nego uopće. Država je, smatraju, tu opciju trebala sačuvati za one koji mogu i žele, a ne prema direktivama Europske komisije nametnuti svima jednako, bez obzira na uvjete. Drugi problem su, smatraju, mirovine koje unatoč sve dužem radu čekaju njihovu djecu, jer one za prosječnu plaću neće biti veće od 2.500 kuna.
Staža nema jer je čuvala djecu
„Radila sam u bolnici. Muž mi je umro, a prije mjesec dana sam i preselila u dom. Mnogi prigovaraju kada dođu, ali nije loše. Pratim sve o mirovinskoj reformi i nema mi to smisla. Ništa konkretno nije učinjeno, ne za nas, nego za mlade. Mladi bi se morali izboriti da ne rade do 67 godina, jer to je pitanje ionako ostalo otvoreno” -dodaje Katarina Jelisavac.
U obiteljskoj mirovini od 1.650 kuna je i 83- godišnja prabaka Zlata.
„Muž je radio za mene. Nisam radila, čuvala sam djecu i svoju i tuđu. Kako bude svima, tako će biti i meni. Nitko mi ne pomaže, još ja njima dajem. Kako rasporedim to kroz mjesec? Danas kupim nešto od povrća, jedan dio skuham, drugi stavim u kištru. Snalazim se, ali moram strogo paziti. Ali znate što? Ne žalim se. Duga nikakvog nemam, platim sve režije, a dalje što bude. Živim sama, troškovi jesu veliki, ali ne mogu reći da nisam zadovoljna kad jesam. Sama si šivam šoseve, bluze ne. Nosim odjeću od prije, jer ne jedem puno. To je tajna…“
