Obitelj, država, pojedinac – tim redoslijedom. Tko je odgovoran za prihode u starosti?
Na jučerašnjoj konferenciji povodom 20 godina poslovanja Raiffeisen mirovinskog osiguravajućeg društva dr.sc. Krešimir Ivanda s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu održao je predavanje o demografiji. Trendovi nisu dobri, a budući da demografija značajno utječe na mirovinski sustav, Ivanda smatra kako odgovornost za prihode u starosti postepeno mora prijeći s države na samog pojedinca.
Foto: dr.sc. Krešimir Ivanda | Mirovina.hr
Dr. sc. Krešimir Ivanda s Katedre za demografiju Ekonomskog fakulteta u Zagrebu jučer je na konferenciji Raiffeisen mirovinskog osiguravajućeg društva održao kratku prezentaciju o demografskim prilikama u Hrvatskoj.
“Tema demografije i tema mirovina u Hrvatskoj ima jedan blago negativan prizvuk”, kazao je Ivanda pa je nastavio u smjeru što Hrvatsku po pitanju demografije čeka u idućih 20 godina. Ocjenjuje kako je produljenje ljudskog vijeka na sadašnje razine jedan od većih civilizacijskih uspjeha, ali s druge strane to znači da će većina Europljana petinu života (a neki čak i četvrtinu života) provesti u dobi starijoj od 65 godina što u većini slučajeva znači – u mirovini.
“To je nezabilježeno u ljudskoj povijesti. To je sukus svog tehnološkog, gospodarskog i medicinskog napretka. Iz individualne perspektive to je jedna fantastična priča. Međutim, time se otvaraju neki novi izazovi i neka nova pitanja”, kazao je Ivanda.
Žene rađaju jednako djece kao i ranijih godina, ali ih je sve manje
Broj rođenih se u zadnjih nekoliko godina stabilizirao na 36 tisuća na godišnjoj razini. Prije desetak godina imali smo oko osam tisuća rođenih više na godišnjoj razini.
“Znači li to da se u zadnjih desetak godina nešto društveno i kulturalno promijenilo, da žene odabiru imati manji broj djece? Apsolutno ne! To pokazuje prosječan broj djece koju žene rađaju, u prosjeku je to 1,5. I to je isto danas, prije 10 i prije 20 godina. Zašto onda dolazi do pada broja živorođenih? Zato što je baza manja. Broj mladih žena u Hrvatskoj sve je manji”, objašnjava Ivanda.
To je ključno za razumijevanje demografskih neprilika u Hrvatskoj, smatra Ivanda. Dodatno, iz Hrvatske se od 2013. odselilo najmanje 200 tisuća mladih ljudi.
“Čak i da imamo najveću stopu rađanja u EU, poput Irske i Francuske, trebalo bi nam 20 godina da nadomjestimo ovaj gubitak. Zato smatram da je iseljavanje glavni demografski izazov u suvremenoj Hrvatskoj. Iseljavanje snažno ubrzava sve one demografske promjene koje imaju i Nijemci i Švicarci i Španjolci i svi oni drugi, a to je demografsko starenje. Mi starenje stanovništva snažno ubrzavamo s ovakvom stopom iseljavanja”, nastavlja Ivanda.
“Hrvatska ne stari kao druge demografski stare države”
U Hrvatskoj je najbrojnija skupina stanovnika u dobi između 60 i 64 godine, a Ivanda upozorava da imamo dodatan problem – ne starimo kao druge demografski stare države.
“Hrvatska ne stari kao druge demografski stare države poput Španjolske, Italije, Grčke… One stare “od gore”, značajno im se produljuje očekivano trajanje života koje im je već danas iznad 82-83 godine života. S druge strane, mi starimo tako da gubimo bazu mladih. To je ogromna razlika između demografski stare Hrvatske i demografski stare Španjolske, na primjer”, kaže Ivanda.
Sve projekcije pokazuju da će se problem starenja u budućnosti još produbiti, a najbrojnija skupina ljudi u državi bit će ljudi između 65 i 69 godina života.
Obitelj, država, pojedinac – tim redoslijedom
Objašnjavaju li ovi demografski trendovi cjelokupnu problematiku mirovinskog sustava u Hrvatskoj? Odgovor je djelomično da jer je demografska komponenta itekako važna u kontekstu mirovinskog sustava međugeneracijske solidarnosti, odnosno I. stupa. Hrvati u prosjeku od 25. do 50. godine života sudjeluju na tržištu rada jednako kao i ljudi u razvijenim državama EU. Međutim, čini se da ne cijenimo stare radnike jer nam stopa zaposlenosti nakon 50, a posebice 55 godina života, drastično pada te smo po udjelu zaposlenih 55+ radnika na začelju EU. To je također dio problema u kontekstu mirovina jer mnogi u takvom tržištu rada ne uspijevaju odraditi famozni puni radni staž.
Kada se odmaknemo i pogledamo mirovinsko osiguranje kroz povijest, Ivanda kaže da su se dogodile dvije velike promjene, a treća se nazire. Do polovice 20. stoljeća stanovništvo je uglavnom bilo mlado, a broj starijih bio je zanemariv. Tada su se za starije članove obitelji brinuli mlađi članovi obitelji – bilo ih je puno i taj im teret nije bio težak.
Nakon Drugog svjetskog rata, a najviše u 70-im godinama prošloga stoljeća, uspostavljeni su temelji modernih sustava međugeneracijske solidarnosti koji opstaju i danas. Drugim riječima, o prihodima u starosti glavnu obvezu preuzela je država.
“To su bili idealni demografski uvjeti. Bilo je jako puno mladih, ali i jako puno zaposlenih i relativno malo starih. To su razdoblja kada su po cijelom svijetu nastajali klasični mirovinski sustavi koji su se temeljili na međugeneracijskoj solidarnosti. Tadašnji omjeri radnika i umirovljenika bili su 4:1, 5:1, čak i veći. Tada nije bio nikakav problem imati takav sustav”, poručuje Ivanda.
U budućnosti Ivanda očekuje da će pojedinci sami za sebe morati preuzeti odgovornost za prihode u starosti jer države pokazuju da im je, dobrim dijelom zbog demografije, sve teže održati ovakvo stanje.
“Očekujem prebacivanje odgovornosti na pojedinca. Današnje generacije živjet će duže nego ikada prije. Tek možemo očekivati značajan rast najstarijeg stanovništva. Individualno osiguranje rizika starosti smanjuje ovisnost društva i gospodarstva od demografskih promjena, toga moramo biti svjesni. Radi se o potrebi i nečemu što je zapravo budućnost, sviđalo se to nama ili ne. U tomu će važnu ulogu igrati mirovinski fondovi.
Zadnja misao je da nemamo povijesne primjere na koje se možemo ugledati. Ovo je nova i specifična situacija, nikada u povijesti nisu zabilježeni ovakvi trendovi starenja stanovništva. Moramo kreirati, moramo se prilagođavati i moramo inovirati”, zaključuje Ivanda.
