O životu, smrti, voljenima, svijetu i promjenama: Donosimo odgovore na pitanja koja želite pitati stogodišnjake
Već godinama su određene zemlje na vrhu liste najdugovječnijeg stanovništva na svijetu, a jedna od takvih zemalja je i Italija. Unatoč napretku medicine i internetu koji nam je omogućio nikad bržu i jednostavniju komunikaciju, i dalje mnogi ne znaju koja se tajna krije u doživljavanju dugovječnosti. Sicilijanka Alfia Distefano koja ima 100 godina je tako dobila 10 pitanja koje mnogi žele postaviti 100-godišnjacima, a nisu nikad imali priliku. Na pitanje je li ikada očekivala da će ovako dugo živjeti, gospođa Distefano je rekla kako nije to mislila, ali se trudila zdravo hraniti i vježbati.
Ruke | Foto: Unsplash / Danie Franco
Već godinama, uz Francusku, Španjolsku, Japan, Kubu, Portoriko, Hong Kong i Urugvaj, Italija ima jedno od najstarijih stanovništava te prednjači i po broju stogodišnjaka u svijetu. Broj doživljenih godina u navedenim zemljama mogla bi biti posljedica kombinacije prehrane, međuljudskih odnosa, pa čak i duhovnosti, smatraju stručnjaci. Kako izgleda situacija u Hrvatskoj i gdje u našoj zemlji živi najviše stogodišnjaka možete vidjeti ovdje.
Što se tiče Italije, ondje žene imaju daleko veću vjerojatnost da će doživjeti stotu godinu života, točnije 84 posto osoba te dobi su žene, prema podacima talijanskog Državnog instituta za statistiku. Jedna od takvih je i Alfia Distefano, rođena na Siciliji u siječnju 1921. godine koja je podijelila svoja mišljenja o životu, smrti, obitelji i tome kako se svijet promijenio kroz čitavo stoljeće.
Najgore desetljeće u životu stogodišnjakinje
Od koga je najbolje saznati koje je bilo najgore, a koje najbolje desetljeće u proteklih 100 godina, nego od osobe koja je to proživjela. Alfia je istaknula Drugi svjetski rat kao najgori period svog života jer su joj braća poslana na front, a ona je ostala sama sa svojim roditeljima. Njezin je otac bio slijep, pa nije poslan u rat. U to doba se sa svojim roditeljima preselila na selo jer je bila manja vjerojatnost da će ondje doći do bombardiranja. Nažalost, iskusili su takvu vrstu napada, ali u manjoj mjeri.
– Jednom je započeo zračni napad na području na kojem smo boravili pa smo bili prisiljeni na bijeg. Sakrili smo se u pećinu s još nekim ljudima. Bilo je strašno jer su mnogi ljudi poginuli u potrazi za skloništem. Sjećam se da sam bila presretna kada su došli Amerikanci i oslobodili nas, ali sam se brinula i za svoju braću koja se tada još nisu vratila, prisjetila se ova Sicilijanka.
Srećom, braća su joj preživjela jedan od najgorih ratova u povijesti. Za razliku do tog mučnog razdoblja, proživjela je mnoga lijepa desetljeća te je kazala kako se sretni trenuci događaju i u najtežim vremenima. Nakon toliko proživljenih godina, njezini brojni vršnjaci su napustili ovaj svijet. Na pitanje o tome koliko je njoj dragih ljudi umrlo, gospođa Distefano je izjavila kako bi bilo lakše pitati tko je zapravo ostao živ.
– Svaki gubitak je bio drugačiji, ali smrt mog sina mi je najteže pala. Umro je u dobi od pet godina i mislila sam da će mi se srce raspuknuti te da je moj život završio s njegovim. Rođenjem mog drugog djeteta, shvatila sam da mi se život nastavlja jer je preda mnom bio taj novi život i zaslužio je svu ljubav koju sam mu mogla dati. Po tom pitanju, uvijek sam imala sreće. Svaki put kad sam izgubila nekoga, novi život je došao na svijet, podsjećajući me da moram biti jaka. Slično se dogodilo i 1992. godine kada je preminuo moj suprug, a tada je moj prvi unuk navršio jednu godinu. S obzirom na tadašnji razvoj događaja u njenom život, to nije bilo vrijeme za samosažalijevanje, izjavila je Alfia Distefano za vice.com.
Otkrila strahuje li od smrti
Ono što bi sigurno moglo mnoge zainteresirati je pitanje strahuju li stogodišnjaci od smrti, ali gospođa sa Sicilije je riješila i tu dilemu tvrdeći kako ju je nekad pratio taj strah. Danas strahuje da ne ostane samo bez onih koje voli, ali u dubokoj starosti se osobe nauče vidjeti smrt kao pošten i neizbježan dio života. Smrt je zaista strašna samo kad je preuranjena, riječi su ove vremešne Sicilijanke.
Svjedoci smo gotovo svakodnevnih promjena u svijetu, no svijet je definitivno prošao kroz drastične promjene za njezinog života. Riječ je o tolikim promjenama da ih ni sama ne može opisati.
– Mislim da sve više cijenim te promjene jer znam kakav je bio život prije. Kad sam bila mlada, nismo imali ovo što sada imamo, a pritom ne govorim samo o računalima ili pametnim telefonima. Nismo imali hladnjake, hrana se čuvala u bunarima ili u podrumu. Nismo imali ni tekuću vodu. Lijepo je vidjeti sve te promjene. Danas je tehnologija toliko napredovala da je uopće ne razumijem. Presretna sam kad pomislim da zbog tehnologije mogu vidjeti svog nećaka koji živi na drugom kraju Italije, rekla je gospođa Distefano.
Život žena kroz stoljeće
Sa svim tim brojnim promjenama u svijetu u posljednjem stoljeću, životi žena su prošli kroz njih nekoliko. Ako se pita pokojnog oca Alfie Distefano, ona je trebala biti dječak. Njena inteligencija je ‘potrošena’ jer, prema njegovim riječima, glavne su brige žena bile kuća i djeca. U to doba bilo je nezamislivo da žena teži nečemu drugačijem.
– Danas, moja nećakinja može biti i raditi što god poželi. To je prekrasno, iako moram priznati da bi me to prestrašilo, misli ova Talijanka.
Mnogi danas ističu kako je sve manje pravih džentlmena i da se danas parovi zbližavaju preko društvenih mreža i aplikacija za upoznavanje. Kada je Alfia bila djevojka, izlasci su bili sasvim drugačiji. Prije svega, potrebno je imati na umu kako su uvijek bili u kući. Nedjeljna misa, gradski sajmovi i odlasci u kazalište su bili rijetke prilike kada se moglo napustiti kuću, a i tada su uvijek bili u pratnju nekog od članova obitelji, dodala je.
– Kad bi vas neki dečko primijetio, raspitivao bi se o vama, zatim bi poslao rođaka u vašu kuću ili zamolio ljubavnog posrednika da se uključi u cijelu priču. Ljubavni posrednici bi ugovorili brak s djevojčinom obitelji u ime muškarca, a zauzvrat su tražili novčanu naknadu. Ako je obitelj odobravala prosca, obično bi pitali slaže li se djevojka s tim. Tada bi zaruke postale službene i dečko bi mogao posjetiti djevojku, ali uvijek u prisutnosti cijele obitelji pa samim time nije smio ni sjediti preblizu nje.
– Zapravo nisi poznavala svog dečka dok se nisi udala za njega, poručila je gospođa Distefano. Tom se prilikom prisjetila svoje životne ljubavi, svog pokojnog supruga. Prije vjenčanja znala sam samo da mi je suprug zgodan, vrijedan i da dolazi iz dobre obitelji. Nismo ni znali što je seks. Muškarci su znali za to jer im je objašnjeno, ali žene su se udavale pritom ne znajući ni kako izgleda snošaj niti kako funkcionira, prisjetila se.
Kako teku dani stogodišnjacima
Na pitanje kako provodi dane kao stogodišnjakinja, Alfia je rekla kako proteklih godina ne može puno toga učiniti.
– Lako se umaram i mogu se usporediti s jesenskim listom – svaki čas mogu pasti. Ponekad padnem, ali ako prestanem raditi stvari koje me usrećuju, sigurno ću umrijeti. Na primjer, jako uživam u vrtlarenju, što moji rođaci smatraju preopasnim. Vodim brigu o svom cvijeću, sunčam se i čavrljam sa susjedima. Vole me moji susjedi. Zapravo, bila sam žalosna kada se nisam mogla družiti za vrijeme pandemije, objasnila je gospođa Distefano.
Iako mnogi razmišljaju o postojanju života nakon smrti, Alfia Distefano je imala vremena sagledati to pitanje kroz dugi niz godina. Sebe smatra vjernicom pa je pojasnila kako je duboko sigurna u to da postoji nešto nakon smrti i da će onda moći zagrliti ljude koje je izgubila, piše vice.com.
Za kraj se našalila i poručila kako dobar život sigurno ne traje tako dugo kao njen. Dodala je kako misli da dobar život traje 95 godina, ali to varira od osobe do osobe. Unatoč proživljenim godinama, drži kako je njezin um još uvijek bistar. Otkrila je kako želi raditi 1.000 stvari, ali je tijelo izdaje. Često zna uhvatiti sebe samu u tome da tjera svoje tijelo preko granica ali to shvati kada već bude prekasno pa tada unaprijed očekuje bolove. Osoba u toj dobi postaje u potpunosti ovisna o drugima, a u aktivnostima koje ne može sama obaviti pomažu joj sin i snaha bez kojih bi, kako kaže davno umrla.
