Ni Vrgorcu ne stižu sredstva za plaće starijih žena koje brinu o starcima
Priča s projektom “Zaželi”- 7.000 dugotrajno nezaposlenih žena na dvije godine diljem zemlje brine o 35 tisuća starijih i nemoćnih osoba – bila bi toliko lijepa i pozitivna, da na nju sjenu nije bacila sva neučinkovitost hrvatske birokracije. Zbog trome administracije gradovima, općinama i udrugama kasni isplata ugovorenih sredstava za plaće, čime se ugrožava egzistencija brojnih žena i staraca. Svaki od njih ima svoje ime i prezime, tužnu sudbinu, ispeglanu tek plaćom od tri tisuće kuna u zamjenu za njegu koja u zabačenim zaseocima život znači. U Vrgorcu, gradu koji je među prvima započeo provoditi projekt Pavićeva Ministarstva rada i mirovinskog sustava, “najštedljiviji hrvatski gradonačelnik” Ante Pranić morao je posegnuti u proračunska sredstva.
Korisnica programa “Zaželi” u Vrgorcu
Uzalud Ante Pranić nosi titulu najštedljivijeg hrvatskog gradonačelnika kada iz proračuna mora plaćati ono što Pavićevo ministarstvo ne stiže.
Gotovo pet milijuna kuna za program “Niste sami” dobio je Grad Vrgorac u sklopu projekta “Zaželi”. Nezaposlenih 30 žena prekvalificiralo se za njegovateljice koje u okolnim selima već godinu dana brinu o gotovo 200 starijih osoba. No, zapelo je s verifikacijom zahtjeva za naknadu sredstava koji se svaka tri mjeseca šalju Ministarstvu rada i mirovinskog sustava. Ako zahtjev nije odobren, nema ni novca. Ako pak nema novca, nema ni za plaće ni za brigu o starcima koji na pomoć računaju.
Isplaćene predujmove u visini od 40 posto većina gradova, općina, ustanova i udruga potrošila je i upravo tu počinju svi problemi. Iako je ukupno milijardu kuna osigurano iz Europskog socijalnog fonda, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, odnosno Ured za financiranje i ugovaranje projekata Europske unije pri Hrvatskom zavodu za zapošljavanje – ne stiže odraditi papirologiju.
Kršenje ugovora na teret proračuna
“S aspekta grada, doista je teško planirati i održavati likvidnost proračuna prema svim ostalim obvezama, jer ne znate kada će vam sredstva stići. Tek su nam nedavno verificirali zahtjeve za troškove do 30. rujna prošle godine. Sredstva koja fale namirujemo iz proračuna, što je za nas veliki financijski teret, tim više jer iste probleme imamo i s projektima u poljoprivredi i obrazovanju. Kada je u pitanju Zaželi, najgore je što se ne poštuju ugovor i zadani rokovi. Istovremeno, sve troškove moramo pravdati, za što je zadužen naš Poduzetnički centar koji provodi projekt” – kaže nam vrgorački gradonačelnik Ante Pranić.
Zna da je problem u manjkavoj administraciji, jer papirologije je puno, ali za ovaj posao, sada je već sasvim jasno, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava kadrovski se nije dobro pripremilo pa provedba šteka. Ako javna uprava ne stiže verificirati zahtjeve za naknadu sredstava onda je ona jednom riječju – neučinkovita.
Iz proračuna od 25 milijuna kuna, kojeg čini gotovo 19 milijuna bespovratnih sredstava, većina odlazi na održavanje i plaće pa nema puno prostora za manevriranje s financijama. No, upravo to manevriranje zbog manjkavosti u provedbi EU projekata Vrgorac sada košta milijun kuna.
“Nalazimo se na polovini projekta Zaželi i nastojat ćemo to izgurati do kraja i za sada ne stvaramo paniku zbog nastalih problema s isplatom sredstava. No, što s udrugama koje to ne mogu?” – pita gradonačelnik Pranić.
Za 3.000 kuna prelaze kilometre i njeguju starce
Da su stvari zaštekale potvrdila nam je i direktorica vrgoračkog Poduzetničkog centra, zaduženog za provedbu projekta, Milka Beus.
“Zaostaci su bili veliki, na verifikaciju smo čekali gotovo godinu dana, iako smo uredno slali svaka tri mjeseca zahtjeve s kompletnim troškovima. Predujam od 1,8 milijuna kuna za to vrijeme potrošio se na plaće, putne troškove, radionice i ostalo predviđeno prema projektu. Očito je premalo ljudi koji rade na projektu. Na jednu osobu stigne po sedam zahtjeva s detaljnom dokumentacijom i troškovima koje treba obraditi prema vrlo visokim kriterijima. Gleda se svaki kilometar prijeđenog putnog troška…” – kaže nam Beus.
Za to vrijeme, na području udaljenih brdskih sela u krugu 30 kilometara nema ni javnog prijevoza, biciklima je nemoguće sve pokriti pa se zaposlene žene moraju snalaziti za prijevoz. S druge strane je 196 staraca koji očekuju da će im stići kruh i lijekovi. Nekima je dovoljno da ih se samo obiđe i s njima popije kava, dok druge treba hraniti, presvlačiti…
“To su uglavnom jako stari ljudi, 80-godišnjaci koji žive sami, bez struje, vode i ostalih osnovnih uvjeta, u starim kamenim kućama bez igdje ikoga u krugu i od deset kilometara. Njihove su sudbine potresne, mnogi ne žele u dom, iako sami više ne mogu. Ponekad je dovoljno da ih netko barem obiđe, ali napravi se mnogo više od toga. I to za 3.000 kuna, s kilometrima putovanja” – zaključuje direktorica Beus.
