Narikače su dio svakog sprovoda još od antike: Danas svoj posao dobro naplaćuju
Narikače su prisutne na posljednjim ispraćajima pokojnika još od antičkih vremena. Danas su izvorni običaji sačuvani uglavnom na Mediteranu, dok se drugdje oplakivanje naplaćuje.
Narikača | Foto: Unsplash
Posljednji ispraćaji dragog pokojnika često uz obitelj, prijatelje, širu rodbinu i poznanike u tuzi i boli često budu ispraćeni plačom i vriskom narikača. Naricanje je običaj koji se razvio još u antičkoj Grčkoj, Mezopotamiji i Kini, spominje se u Starom i Novom zavjetu, a danas je raširen diljem svijeta.
Narikače su od davnina i profesionalizirane. Naručivale su ih obitelji imućnijih pokojnika, a one su uglavnom pripadale nižim staležima, u kojima, prema tadašnjim društvenim normama, nije bilo sramotno vidjeti ženu kako nekontrolirano plače ili se udara po tijelu i čupa kosu. Naricanje je često pretjerano naglašeno, gotovo i dramatizirano, što je odraz društvenih normi, ali i običaja. Tako je u klasičnim grčkim tragedijama bilo uobičajeno da glavni pjevač krene u naricanje, a ostali ga prate, piše Express.
Koliko mjesta, toliko običaja
Naricanje je u Hrvatskoj prisutno u gotovo svim krajevima. Nekad ih je bilo u Zagori, Zagorju, Dalmaciji, Lici i Slavoniji. Često se radilo o ženama iz pokojnikovog sela, koje su se priključivale sprovodu i naricale biranim riječima, plačući. Gotovo svako selo ima svoj naziv, ali i običaje. Naricanje se, tako, još naziva i oplakivanje, ridanje, jaukanje, prebiranje… Ako pokojnik nije imao obitelj, uskakale bi narikače, jer je sramota da osoba bude pokopana bez oplakivanja.
– Bile su tri žene u selu što su obavezno dolazile. Nisu bile rod, i dolazile su i one su bile kraj mrtvoga. Kako god tko nailazi one se isplaču tako nad mrtvim. I onda dolazi komšija, evo tebe dođe tvoj komšija da te isprati, evo tebi dođe tvoj ujak da te isprati. One s tim plačom najavljuju tko je sve došao da te obiđe i isprati, pojasnila je za RTL Zorka Ovčariček iz Moštanice, sela pokraj Petrinje.
Dok u nas profesionalne narikače ipak nisu običaj, u inozemstvu jesu i to dobro naplaćuju. Cijena naricanja iznosi od 35 do 500 dolara po satu, ovisno što obitelj traži i u kojem kraju svijeta se nalazi, piše Joincake. Nariče se u skladu sa željama pokojnika ili njegove obitelji, što varira od mirnog stajanja pored odra i tihog plakanja, pa sve do striptiza.
U ruralnim krajevima Kine te na Tajvanu sasvim je uobičajeno da narikače budu striptizete. Naime, u lokalnim se kulturama smatra da ples s erotskim elementima prenosi pokojnikovu želju da bude blagoslovljen s puno djece, piše BBC. No, ta se praksa nastoji suzbiti, jer je striptiz u Kini ilegalan.
Izvlačenje iz zaborava
Iako pomalo zaboravljene u Hrvatskoj, narikače su pod povećalo javnosti došle pod čudnim okolnostima koje ne uključuju ni običaje, ni novac, niti oplakivanje pokojnika. Kada su oporbene zastupnice Dalija Orešković i Marijana Puljak na zgradu u Slovenskoj 9, gdje se nalazilo tajno okupljalište bivšeg direktora Janafa, Dragana Kovačevića, koji je optužen zbog primanja više od šest milijuna kuna mita, zalijepile ploču s natpisom “Ured predsjednika Republike Hrvatske”, Zoran Milanović je reagirao u sebi svojstvenom stilu i potom bivao optužen za seksizam.
– Jučer sam tim samodopadnim narikačama propustio reći što ih stvarno ide. Dalija Orešković došla je na čelo Povjerenstva kao relativno neozbiljna odvjetnica. Osoba od 36 godina javila se na jednu jako visoku funkciju, a izabrali smo je jer je bila najmanje loša. Nisam se htio s njom ni susresti da ne bi bio dojam da utječem na nju. Otišao je svatko svojim putem, rekao je Milanović 30. rujna 2020. i time narikače stavio u negativan kontekst.
No, barem ih je izvukao iz zaborava umirućeg hrvatskog sela. Narikače će i dalje biti i ostati tradicija, bilo u ruralnim ili u urbanim sredinama. Pitanje je samo u kojoj će mjeri ostati dosljedne običajima. Čini se kako će s demografskim izumiranjem Hrvatske imati sve manje posla, a ako će ga i imati, vjerojatno će ga, kao i drugdje na selu, naplaćivati.
