Nakon devet godina čekanja doma, zbog narušena zdravlja morala u privatni
“U jednom od domova u kojima je veći broj korisnika smješten na stacionaru, rečeno nam je da se radi o osobama koji su na umoru, koje ništa ne zanima i kojima stoga ništa, osim prehrane i njege, ne treba ni ponuditi!”
Ilustracija: Pixabay
Smještaj u domovima umirovljenika za većinu starijih osoba predstavlja više nužnost, nego želju. Pružanje određene sigurnosti, život u zajednici, prepuštanje brige o prehrani i čišćenju te dostupnost zdravstvenog osoblja alternativa su samoći, bolesti i nedostatku fizičke snage.
No, smještajni kapaciteti u Hrvatskoj krajnje su nedostatni. Naime, pored 55 državnih i decentraliziranih domova s podružnicama, na raspolaganju je stotinjak privatnih ustanova sa znatno većim cijenama koje ne prati nužno i bolja usluga. Cijena kreveta u prvima kreće se u prosjeku oko 2.500 kuna mjesečno, dok su u potonjima često i trostruko veće. Ukupno, jedni i drugi nude manje od 20.000 smještajnih jedinica, što pokriva svega dva posto stanovništva starijeg od 65 godina.
Prisiljeni plaćati skuplje
Ne čudi stoga što se na smještaj u županijskim domovima čeka godinama, a jedini kriterij vrijeme je podnošenja zahtjeva. Prihodnovni cenzus se pritom ne gleda pa tako pravo na smještaj imućniji umirovljenici ostvare prije onih u teškim materijalnim uvjetima, bez članova obitelji koji bi mogli pomoći u neimaštini i bolesti. Upravo iz tih razloga ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Nada Murganić najavila je već za ovu godinu izmjenu kriterija, pri čemu će se nedvojbeno povećavati i cijena smještaja, što je potvrdila i za Mirovina.hr.
Također, sve je veća potražnja smještaja za nepokretne i teško pokretne korisnike, gdje su kapaciteti također krajnje nedostatni. Tu je i nekoliko stotina obiteljskih domova koji nude njegu i prehranu i na njih se uglavnom odlučuju onima kojima je to hitno zbog zdravstvenog stanja te ne mogu čekati. S druge strane, privatni dom ne mogu si priuštiti, dok se za onaj javni nisu prijavili na vrijeme. A to na vrijeme znači u pravilu- deset godina. Ovaj problem u svom Izvješću za 2017. godinu detektirala je i pučka pravobraniteljica Lora Vidović.
“Jedna pritužiteljica prijavila se za smještaj u decentralizirani dom prije devet godina, ali je zbog iznenadnog pogoršanja zdravlja morala privremeno potražiti skuplji smještaj u privatnom domu, dok smještaj na stacionaru decentraliziranog doma još uvijek čeka. S obzirom da interni akti navedenog doma propisuju da se, u slučaju prenamjene zahtjeva sa stambenog dijela na stacionar, kao relevantan datum promatra datum prenamjene, a ne datum prvotnog podnošenja zahtjeva, o čemu se podnositelje prilikom prenamjene ne obavještava, zapravo im nije pružena informacija kako liste čekanja funkcioniraju. I u ovom domu, kao i kod velikog broja decentraliziranih domova, interni akti nisu dostupni na mrežnim stranicama, već samo na zahtjev, a liste čekanja su nedostupne,nejasne i stoga netransparentne” – navodi se ovaj konkretni slučaj u Izvješću.
Kraći život zbog loše skrbi i prehrane
Što se inspekcijskog nadzora u domovima za starije tiče, u Hrvatskoj je broj inspektora povećan sa pet na deset, što je i dalje nedostatno na broj ukupnih smještajnih kapaciteta. Tijekom 2017. utvrđen je manjak zdravstvenih radnika i prekobrojnost korisnika u odnosu na propisane uvjete, a odgovorne osobe upozorene su na održavanje higijene prostora i opreme te nedostatke u pružanju njege i brige o zdravlju. Također, pritužitelji su i pučkoj pravobraniteljici opisivali loše uvjete, primjerice oskudne obroke od namirnica upitne zdravstvene ispravnosti, upozoravali su na manjak potrošnog materijala, npr. rukavica koje osoblje koristi tijekom pružanja njege te iznosili navode o preučestalom korištenju sedativa kako bi se smanjio broj osoblja u noćnoj smjeni.
“Zaprimili smo i nekoliko pritužbi članova obitelji korisnika koji su preminuli u obiteljskim i privatnim domovima, koji navode kako do smrti ne bi došlo uz odgovarajuću skrb i prehranu. MDOMSP je povodom ovakvih pritužbi obavljao nadzore, ali utvrđivanje činjenica nesumnjivo bi bilo kvalitetnije da su oni provođeni ranije, za života korisnika. Uopće, sustav nadzora domova za starije trebao bi imati preventivnu funkciju kroz redovite, nenajavljene nadzore nad svim pružateljima usluga smještaja, što zahtjeva značajan broj inspektora” – navodi se u Izvješću.
Uz osnovnu cijenu smještaja, korisnici nerijetko snose i dodatne troškove, koji variraju od doma do doma, a u 2017. je zabilježen slučaj decentraliziranog doma koji u osnovnu cijenu smještaja ne uključuje njegu nepokretnih i teško pokretnih korisnika, već se ona naplaćuje dodatno. Radi osiguranja urednog plaćanja, od korisnika se u pravilu traže podatci o iznosu mirovine i ovjerena izjava obveznika uzdržavanja, ali nerijetko i podatci o nekretninama, drugim prihodima i kompletnoj imovini, što predstavlja pretjerano zadiranje u privatnost korisnika i otvara prostor za zlouporabe, smatra pučka pravobraniteljica.
Na umoru su pa im ništa ne treba
Isto tako, Lora Vidović upozorava kako bi domovi trebali raditi na individualnom planu za svakog korisnika te im nuditi više sadržaja i aktivnosti osim pukog gledanja televizije.
“U jednom od domova u kojima je veći broj korisnika smješten na stacionaru, rečeno nam je da se radi o osobama koji su na umoru, koje ništa ne zanima i kojima stoga ništa, osim prehrane i njege, ne treba ni ponuditi! Takav stav na najgrublji način vrijeđa ljudsko dostojanstvo korisnika te je posve neprihvatljiv, jer osoblje doma u svako doba treba sustavno raditi na prepoznavanju interesa, osmišljavanju i potom poticanju korisnika na uključivanje u aktivnosti prilagođene njihovom zdravstvenom stanju, uz posvećivanje posebne pažnje nepokretnim i teže pokretnim korisnicima” – zaključuje se u Izvješću.
Ne treba ni govoriti koliko je u pružanju kvalitetne usluge važno kvalificirano i motivirano osoblje, koje je često opterećeno puno većim obimom posla i satnicom, zbog čega dolazi do opadanja kvalitete rada i odlaska na rad u inozemstvo.
