Moramo naučiti kako funkcionira II. stup: Prosječna osoba tamo drži 60 tisuća kuna
Konzultant i jedan od osnivača Udruge članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova Marko Rakar smatra da osiguranici moraju dobiti kvalitetniju sliku o funkcioniranju drugog stupa mirovinske štednje. Dodaje kako još uvijek nismo vidjeli odgovornost mirovinskih fondova za pogrešna ulaganja, a bilo ih je u milijardama.
Foto: Unsplash
Drugi mirovinski stup s nama je već gotovo 20 godina, ali jako je malo informacija i znanje o tomu kako funkcionira nije pretjerano izraženo među građanima. Zbog te činjenice, ali i činjenice da budućnost mirovina u Hrvatskoj izgleda tamnosivo, nedavno je osnovana Udruga članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova. Logika je u principu jednostavna – ljudi pet posto bruto plaće tijekom radnog vijeka odvajaju u II. stup, taj novac ide u jedan od četiri mirovinska fonda, fondovi ulažu naš novac tijekom cijelog našeg radnog vijeka – a u idealnom scenariju iz drugog stupa možemo povući više novaca za mirovinu nego što smo u njega uplatili tijekom radnog vijeka.
Konzultant i jedna od osnivača Udruge Marko Rakar gostovao je na HRT-u gdje je predstavio udrugu, ali i kompliciranu tematiku o kojoj svijest među građanima mora ojačati:
“Prosječna osobna imovina u fondu, koja se nasljeđuje te koristi kao buduća mirovina, prosječno je oko 60 tisuća kuna po osobi. Cilj udruge je da se građanima približi što mirovinski fondovi rade, na koji način ulažu novac, kakve prinose dobivamo, kako se naši mirovinski fondovi uspoređuju s drugima u svijetu te da damo transparentnost toj fondovskoj industriji i napravimo pozitivan pritisak kako bi mirovine bile bolje”, kaže Rakar.
Drugi stup za dugoročna ulaganja, a prvi je “protočni bojler”
Za razliku od I. stupa mirovinske štednje, koji se odmah iz radničkih plaća troši na mirovine sadašnjih umirovljenika i kojeg Rakar naziva “protočnim bojlerom” – drugi stup predstavlja štednju na duge staze. Rakar kao problem ističe što se od početka reforme u II. stup i dalje odvaja pet posto bruto plaće, iako je nebrojeno puta bilo govora da se ta brojka mora povećati. Građane bi najviše trebali zanimati što veći prinosi, a to možemo ostvariti ili većim uplatama ili da fondovima damo veću slobodu ulaganja.
Poslovanje fondova je pod vrlo strogom regulacijom, a postoje i zakonska ograničenja koja moraju ispuniti. Jedno od najspornijih je da se dobar dio budućih mirovina građana mora uložiti u državne obveznice, a danas je to otprilike 70 posto ukupne imovine fondova koja iznosi oko 125 milijardi kuna.
Ipak, ulaganja fondova mogu biti uspješna i neuspješna. Rakar kaže da su naši fondovi imali pogrešna ulaganja i da za to još nismo vidjeli odgovornost:
“Otkupljivali su se u formi obveznica loši plasmani banaka, firmi koje su otišle u predstečaj ili stečaj. Imali smo cijeli niz ulaganja u dionice tvrtki koje su nestale iz nekog razloga, na Ledu su mirovinski fondovi izgubili pola milijarde kuna na fondove koje nisu kontrolirali. Na žalost, prečesto se mirovinski fondovi pokazuju kao produžena ruka politike, bez obzira na vladu”, navodi Rakar.
Kao što se brinemo o nekretnini ili automobilu, tako trebamo i s fondovima
Udruga okuplja niz kvalitetnih financijskih stručnjaka i ekonomista koji se razumiju u tematiku, a cilj će im biti popularizirati temu kroz kvalitetna i konkretna pitanja. Očekuju kvalitetnu suradnju sa samim fondovima, a javnosti će na jednostavan način prikazati u što se ulaže.
“Kao što brinemo o svojoj kući, automobilu, tako trebamo brinuti i o imovini koja je pohranjena u mirovinskim fondovima”, kaže Rakar.
Što se tiče prinosa fondova, Rakar ocjenjuje da su domaći mirovinski fondovi imali slične prinose kao i u drugim zemljama. Niti osobito dobri, niti osobito loši, zaključuje.
Na pitanje kako će živjeti budući umirovljenici, odgovara da sve ovisi o tome koliko će ljudi htjeti raditi u Hrvatskoj u budućnosti. Gubitak radne snage nije dobra stvar, a po broju radno aktivnog stanovništva loše stojimo na ljestvicama po bilo kojem kriteriju.
“Svi koji su u zadnjih desetak godina napustili Hrvatsku su ultimativni poduzetnici, koji su unatoč svemu što ide protiv njih odlučili ući u takav pothvat i otići negdje drugdje. Da imamo tih 200.000 poduzetnika, država bi puno drugačije izgledala i svi se moramo upitati što smo učinili da smo te ljude otjerali”, zaključuje Rakar.
