Mladi volonteri pomažu starijim susjedima koji se bore s usamljenošću: Nije im puno potrebno za sreću
Pokretač inicijative Mike Niles odlučan je u namjeri da pomogne starijim ljudima sve otkako je upoznao svoju susjedu Mitsi – u početku je bila usamljena koliko i on, a danas su najbolji prijatelji.
"After six months I don't go to see Barbara because I'm her 'befriender', I go to see her because she's my friend." 🙌 Lovely comments from #volunteer Geraint. #loneliness pic.twitter.com/CQ4JqIpY1a
— b:Friend (@_bfriend) August 16, 2018
Mike je 32-godišnjak koji je, pokušavajući se suprotstaviti vlastitoj usamljenosti, uspio pomoći par stotina ljudi da se prestanu osjećati izolirano kao on. Nedavno mu je starija gospođa rekla da joj je spasio život. Bila je to ista žena koja je, kada su se prvi put upoznali, satima plakala govoreći kako se nikada nije bila osjećala toliko usamljeno koliko tada. Cath se danas smije i pleše na događaju inspiriranom bolivudskom kinematografijom koju je Mike organizirao za nju i ostatak starije ekipe, u sklopu svoje udruge b:Friend za pomoć starijim ljudima koji se bore s usamljenošću.
Počelo od vlastite borbe
Mike Niles preselio je u London nakon završenog studija novinarstva, prije nekoliko godina. U početku, bio je uvjeren kako je život u velegradu kao stvoren za njega. Međutim, nedugo nakon preseljenja u višemilijunski grad, počeo se osjećati izolirano i usamljeno, ispričao je za BBC.
“Imao sam prijatelje i kolege, no London može biti najusamljenije mjesto na svijetu, bez obzira na to koliko vam je godina”, izjavio je za BBC.
Kada su mu svi prijatelji bili zauzeti, Mike je sam obilazio koncerte i razne događaje po gradu. Pokušavao je pronaći mjesto gdje će stvoriti nova poznanstva, no teško mu je uspijevalo. Onda mu je prijatelj spomenuo humanitarnu udrugu koja je mlade profesionalce spajala s njihovim starijim susjedima kako bi si međusobno pomagali. Odmah mu se svidjela ideja povezivanja s nekim mnogo starijim i iskusnijim, tko je cijeli svoj život proživio u Londonu. Prijavio se za sudjelovanje u projektu te su ga spojili sa 73-godišnjom Mitsi.
Prije prvoga susreta, priznaje Mike, imao je tremu i nije bio siguran hoće li s gospođom uspjeti pronaći zajedničke teme za razgovor. Međutim, ipak im nije dugo trebalo da pronađu zajednički jezik.
“Ona voli rap i hip-hop, pa mi je pričala priče o tome kako je prije ‘visila’ po kafićima na istočnoj strani Londona sa svim vrstama ljudi. Svakoga tjedna, svratio bih na svom putu kući s posla, na šalicu čaja i, s vremenom, počeo sam primjećivati kako joj raste samopouzdanje”, tvrdi Mike.
S godinama, tvrdi 32-godišnji humanitarac, mijenjao je stanove, poslove i djevojke, no Mitsi je uvijek bila konstanta u njegovu životu. Prijatelji i kolege ponekad su ga zadirkivali jer se družio s puno starijom susjedom, no među njima se rodilo pravo prijateljstvo. Mitsi mu je, kaže, uvijek bila na raspolaganju za sve vrste savjeta, uključujući one ljubavne, nakon što je prekinuo s djevojkom. Pomogla mu je i da prihvati smrt bliskog prijatelja, za što joj je veoma zahvalan.
Novi početak u rodnom gradu
Nakon što mu je, 2016. godine, postalo jasno da mu karijera stagnira i da nije zadovoljan svojom životnom situacijom, dao je otkaz i preselio se natrag u rodni Doncaster, gdje mu žive roditelji. Tamo je, budući da mu je nedostajala Mitsi i nije više bio zaposlen, započeo rad na novom projektu, koji je nazvao b:Friend, prema engleskoj riječi befriend (sprijateljiti se).
Istraživao je što je usamljenost, što je potiče i kako je liječiti. “Svi imamo vrijeme kada smo potišteni i usamljeni i da, istraživanja kažu da je to dobro za psihičko zdravlje. Ali, razmislite o nekome tko je prisiljen da bude sam cijelo vrijeme – to je potpuno drugačije i često uzrokuje izolaciju i bespomoćnost”, izjavio je Mike za BBC i dodao kako je, što je više istraživao temu, bio sve više odlučan u namjeri da pomogne starijim ljudima.
Onda je prošao trening na kojemu je naučio prepoznavati znakove depresije i demencije te je počeo surađivati s lokalnim stručnjacima i liječnicima, preko kojih je dobio prve kontakte starijih kojima je trebala pomoć. Brzo se proširila riječ o njegovom novom projektu i, tijekom iduća tri mjeseca, imao je deset stalnih klijenata. Napravio je jednostavnu web stranicu preko koje je skupio volontere koji su bili voljni družiti se sa starijim susjedima. Nakon što je pristigao puno veći broj prijava od očekivanog, shvatio je da ima mogućnosti za otvaranje humanitarne udruge.
Danas u udruzi djeluje 50 volontera koji tjedno pomažu 150 starijih ljudi. Osnivaču su se počeli javljati i ljudi iz drugih gradova koji su htjeli pokrenuti sličnu inicijativu u svome kraju.
“Meni se sve to čini vrlo jednostavno. Potrošiti sat vremena tjedno na rad sa starijom osobom koja je usamljena – ili samo pozvati ih tijekom pauze za ručak – nama ne znači ništa, zar ne? Pogotovo kada shvatite koliko vremena trošimo na društvene mreže. Ali razlika za tu osobu je ogromna”, smatra Mike.
Dok se neke mlađe osobe ponekad srame ili boje priznati da se osjećaju usamljeno, stariji o tome pričaju bez problema, objašnjava Mike i dodaje kako “to nije nešto čega bi se trebali sramiti.”
Od uličnih plesnih nastupa, preko navijačkih koreografija, degustacija vina do filmskih klubova – njegova udruga organizira sve što se suprotstavlja klišejima koji se obično povezuju sa starijim ljudima. Na taj način, stvaraju se dugoročne veze među ljudima, koje će trajati do kraja života. Stariji ljudi imaju puno toga za ponuditi, a vrijeme provedeno s njima je dragocjeno, smatra Mike koji je sa svojom susjedom Mitsi, koja ga je potaknula da osmisli cijeli projekt, još uvijek u vrlo dobrim odnosima.
