Marijan Beneš, legendarni jugoslavenski boksač i prvak Europe preminuo u svojoj Banja Luci
“Velteraš s udarcem poluteškaša”, Marijan Beneš, preminuo je jučer u svojoj voljenoj Banja Luci. Iako je bio europski prvak u svojoj kategoriji, posljednjih nekoliko godina je živio teško, uz financijsku pomoć sestre. Bolovao je od Alzheimerove bolesti, a zdravstveno stanje mu se dodatno pogoršalo.
Foto: Marijan Beneš, europski prvak | Youtube screenshot
Legenda domaćeg boksa, Marijan Beneš, izgubio je svoju posljednju bitku.
Prošle godine primljen je u Klinički centar u Banjoj Luci zbog visokog tlaka i opće slabosti organizma te prevencije od moždanog udara. Uz to, bolovao je od Alzheimerove bolesti i stanje mu se dodatno pogoršalo.
Briljantna boksačka karijera
Beneš je bio prava boksačka zvijezda u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća kada je žario i palio po ringovima. Bio je izuzetno zabavan za gledanje, budući da je većinu svojih borbi rješavao s nokautima ili sudačkim prekidima.
Rođen u Beogradu, djetinjstvo je proveo u Tuzli, ali njegov boksački život počinje u Banja Luci, u boksačkom klubu “Slavija”. Osvojio je devet titula prvaka u Bosni, četiri puta je bio prvak Jugoslavije, a tome se treba pridodati i niz drugih nagrada, medalja i turnira koje je osvajao.
Europski prvak je postao 1977. godine, kada je u svojoj domaćoj Banja Luci prebio Francuza Gilberta Cohena u četvrtoj rundi. Omiljenom boksaču su prije svakog meča fanovi skandirali: “Marjane! Marjane! Marjane!”.
Tvrdoglavost, loši menadžeri i teške ozljede su mu obilježile ostatak karijere. Izgubio je lijevo oko krajem 70-ih godina, lomio je šake između 20 i 30 puta, a jedan udarac u grlo mu je trajno ozljedio vokalni mišić zbog čega je do kraja života govorio tiho i polako.
Druga strana medalje
Dao je opsežan intervju Nacionalu u 2004. godini gdje je otkrio mnoge stvari iz svoga života.
“Boks je kao i šah, napravite pogrešan potez i – matirani ste. Za mene je boks veoma uman sport. Boks je naizgled samo šaketanje, međutim, treba u pravom trenutku izvesti kombinaciju, stvoriti šansu, iskoristiti moment, mora se strelovito razmišljati. Nije to igra za glupe”, ispričao je u intervjuu za Nacional 2004. godine.
Sve što je stekao sa sjajnom sportskom karijerom, izgubio je. Ista publika koja mu je u Banja Luci skandirala, 1992. ga je otjerala zbog rata zato što nije bio Srbin. Telefonski pozivi, prijetnje i konstantno maltretiranje natjerali su ga da izbjegne u Hrvatsku. Prvo u logor u Novsku, pa Zagreb, a potom u Medulin. Nadao se da će u Zagrebu dobiti posao vezan za sport, ali nitko mu nije htio pomoći.
“Živio sam na račun moje sestre, koja mi je pomagala u ratnom razdoblju i zahvaljujući njoj sam danas živ. Ni od Srba, ni od Hrvata nemam ništa. Uzalud titule i medalje, mogu ih baciti u WC”, ispričao je Nacionalu 2004.
Nakon Daytonskog sporazuma, vratio se u Banja Luku, ali stan nije mogao dobiti natrag. Banjalučka nezavisna televizija je snimila film o Marijanu Benešu naziva Bio jednom jedan šampion,
Uz svo bogatstvo sportske karijere, žali za samo jednom stvari – što nije uspio postati prvak svijeta:
“Želio sam biti prvak svijeta. Riskirao bih oba oka. Imao sam šansu, ali nikad i sportsku sreću, niti ljude koji su bili korektni. Bio sam naivan u mnogim stvarima, vjerovao sam ljudima i volio ih. I dalje ih volim.”, zaključio je.
