Male tajne hrvatskog jezika: Kako pravilno deklinirati imena Bruno, Vlaho, Dino?
Deklinacija vlastitih imena ponekad može biti zbunjujuća i komplicirana. Primjerice, govornici i mediji su često u dilemi kad Bruno Petković zabije gol pa njegovo ime treba deklinirati. Riječ je o dvosložnom muškom imenu s dugouzlaznim naglaskom, a može se deklinirati prema dvjema sklonidbaa, ovisno o govoru, ali i nekim drugim faktorima.
Foto: Unsplash
Kad nogometaš Bruno Petković zabije pogodak za zagrebački Dinamo, uvijek nastanu problemi oko sklonidbe njegovog vlastitog imena. Ista je situacija i s bilo kojim drugim sličnim muškim imenom, primjerice, Vlaho, Dino i Bono. Ovu jezičnu, odnosno pravopisnu dilemu su sjajno objasnili novinari s našeg sestrinskog portala Srednja.hr.
Moguće su dvije sklonidbe
Za razliku od dvosložnih muških imena, poput Janko, Darko, Marko (odnosno imena koja imaju suglasničku skupinu koja završava glasom k i koja se uvijek sklanjaju prema a-sklonidbi: Janka, Darka, Marka), imena kao što su Bruno, Dino, Vlaho, Vito, Lino, Ivo, Jozo i Bono, mogu se sklanjati prema dvjema sklonidbama.
Prva je a-sklonidba, što znači da u genitivu završavaju na a – Bruna, Dina, Vlaha, a druga je e-sklonidba pa u genitivu završavaju glasom e – Brune, Dine, Vlahe. Prema hrvatskom pravopisu i drugoj normativnoj literaturi, ova su se imena obično svrstavala u e-sklonidbu (Brune, Dine, Vlahe), dok bi se oblici a-sklonidbe (Bruna, Dina, Vlaha) spominjali tek povremeno, i to najčešće kao regionalizmi. Međutim, postoje i govori, u prvom redu primorski, u kojima su potvrđeni oblici prema a-sklonidbi. Također, iako je podjela na primorske i kontinentalne govore vrlo neprecizna, može biti vrlo praktična i pružiti određenu pomoć kada nismo sigurni kako sklanjati nečije ime.
Jezik 55., Bošnjak Botica, T. i Jelaska Z., Sklonidba muških dvosložnih imena
Nema strogih odrednica
Za razliku od općih imenica, vlastita imena ljudi su vrlo bitan dio identiteta svakog pojedinca. Zbog toga ona nisu samo jezične, već i izvanjezične činjenice kojima se ističe mjesna, narodna, kulturna i druge pripadnosti. U tom se smislu, obilježja imena zapravo ne mogu u potpunosti jezično propisati.
Zbog toga je važno napomenuti kako norma ne može strogo odrediti kako bi se neko ime trebalo izgovarati, zapisivati ili sklanjati. Svatko ima pravo sklanjati svoje ime onako kako je to u njegovoj ili njezinoj sredini uobičajeno. No, ako postoji dvojba ili ako nismo sigurni kako se nečije ime sklanja, prednost se daje ‘uobičajenijoj’ e-sklonidbi.
