Korona je pokazala da starije češće tretiramo kao problem, nego kao ljude
Od prvog dana i prvih žrtava korone u javnosti svjedočimo obezvrjeđivanju života starijih ljudi. ‘Nije umrla od korone, imala je 80 godina, svakako bi umrla’ i ‘treba pustiti da virus odradi svoje’ samo su neki od strašnih stavova koje mjesecima susrećemo na društvenim mrežama. Novinar našeg sestrinskog portala Srednja.hr, Duje Kovačević razgovarao je s dvoje stručnjaka, Markom Kovačićem s Instituta za društvena istraživanja kojem su mladi u centru znanstvenog interesa te Jasminkom Despot Lučanin koja se, među ostalim, intenzivno bavi psihologijom starenja.
Foto: Unsplash; Manuel Peris Tirado
Stare u društvu češće tretiramo kao problem, nego kao ljude. Ako je ikada postojao i tračak sumnje u opravdanost te zaista teške tvrdnje, pandemija koronavirusa potpuno joj je zamela trag. Od prvog dana i prvih žrtava COVID-19 bolesti u javnosti svjedočimo obezvrjeđivanju života starijih ljudi.
‘Nije umrla od korone, imala je 80 godina, svakako bi umrla’. ‘Samo stariji umiru, to je tako, umiru i od gripe’. ‘Od te bolesti umiru ionako stariji i bolesni, treba pustiti da odradi svoje’…
Samo su to neki od učestalih komentara na društvenim mrežama. Svi imaju isti nazivnik. Mjere su pretjerane, panika je suluda jer, ionako, to pogađa samo starije. Ovi drugi, mlađi, oni će bolest preboljeti. Kao da nakon određene dobi prestajemo biti ljudi i postanemo samo – stari, teški teret na leđima naših potomaka i sugrađana, piše novinar našeg sestrinskog portala Srednja.hr, Duje Kovačević koji je na ovu temu razgovarao s dvoje stručnjaka, Markom Kovačićem s Instituta za društvena istraživanja kojem su mladi u centru znanstvenog interesa te Jasminkom Despot Lučanin koja se, među ostalim, intenzivno bavi psihologijom starenja.
Osjećaj nepobjedivosti kod mladih
Kovačić kaže kako u znanosti postoji nešto što se zove fenomen osjećaja nepobjedivosti kod adolescenata. Misli da upravo taj fenomen može djelomično objasniti situaciju gdje određena skupina mladih ljudi komentare o koronavirusu usmjerava na starije pripadnike društva, a sebe nekako ograđuje.
“Riječ je o tome da mladi imaju tendenciju precjenjivati neke od svojih sposobnosti te osjećati da su dorasliji, spremniji i snažniji za nositi se s nekim od životnih situacija nego što to stvarno je slučaj. Naime, neuroznanost nam govori da se prefrontalni korteks koji je zaslužan za rasuđivanje, razvija do neke 25. godine života i ako tomu dodate relativno kakofoničnu komunikaciju donositelja odluka (Stožera, Vlade i dežurnih epidemiologa) koji su u prvom koronavalu u nekoliko navrata naglašavali da COVID uglavnom pogađa starije i one s komorbiditetom, a uza sve to mladi znaju da su najzdraviji dio populacije, nije toliko čudno da sve to rezultira osjećajem nadmoći i nepobjedivosti” – ističe Kovačić.
To se dodatno, ističe, pojačava frustracijom zbog epidemioloških mjera koje im onemogućuju normalan život. Sve to vodi svojevrsnom buntu i izljevima, baš kao što možemo i vidjeti u njihovim komentarima. Uzrok takvog ponašanja vidi u kombinaciji bunta, krive procjene, frustracije i nedovoljne upućenosti.
Negiranje stresne situacije
Slično misli i psihologinja i profesorica Jasminka Despot Lučanin.
“Kad govorimo o vrlo mladim pojedincima, onima u adolescenciji, u rasponu dobi od 12 do 19 godina, njima je svojstveno tzv. egocentrično mišljenje. To znači da su oni u svom promišljanju prvenstveno usmjereni na sebe odnosno uvijek polaze od sebe kao osobe oko koje se sve događa. Stoga se njima starije osobe čine jako daleko od njih, a starenje kao pojava koja se njima ne događa. To je normalna pojava u kognitivnom razvoju i sazrijevanju mladih ličnosti koje tek dolaze do spoznaje o tome kakve su osobe, kakve su im sposobnosti i što mogu i žele ostvariti u životu” – govori Despot Lučanin.
Odgovor na pitanje zašto itko piše takve komentare, kaže nam, možda možemo pronaći u stresu. Pandemija svima izaziva stres, a sa stresom se svatko suočava drugačije. Ipak, ističe da je negiranje stresne situacije, u ovom slučaju ponašanje kao da virus pogađa samo druge ljude.
– S jedne strane, to je neprimjeren način suočavanja s vlastitim doživljajem stresa, koji se može ponekad pojaviti kod svake osobe, ali s druge strane, to može biti izraz nezrele ličnosti koja svoje strahove i frustracije izražava na način da ih preusmjeri i iskali na druge, obično slabije pojedince ili skupine, među koje spadaju i stariji ljudi, objašnjava Despot Lučanin.
Jako je zanimljivo pitanje uzroka takvog ponašanja, smatra, budući da mladi ljudi, neovisno o tome što se znaju iskaliti na starijima u ovoj situaciji, u pravilu s njima nemaju negativna iskustva, pogotovo kad se radi o članovima obitelji. Štoviše, prema djedovima i bakama većina pojedinaca iskazuje emocionalnu privrženost, međutim, napominje, postoje društveni stavovi o starijima koji nažalost mogu prevladati.
– Društveni negativni stavovi prema starijima kao neproduktivnima, nemoćnima i skupim potrošačima društvenih resursa, poput mirovina i zdravstvene zaštite, mogu prevladati nad iskustvima pojedinca. Tada pojedinac i sam prihvati takav negativan stav društva odnosno predrasude prema starijim osobama, koji vodi ka diskriminaciji osoba zbog njihove dobi. Međutim, ni skupina starijih osoba ne može se promatrati uopćeno, jer nju čine pojedinci vrlo različitih stanja i sposobnosti, pri čemu ih većina funkcionira neovisno, prilagođeno svojim mogućnostima, napominje.
Oboje se slažu da negativni stavovi prema starijima jednostavno nisu dobri. Oni mogu imati brojne negativne posljedice, što za društvo i međugeneracijsku solidarnost, tako i institucionalno, u aspektu uskraćivanje temeljnih ljudskih prava.
– Mislim da ovakvi stavovi mogu biti dosta opasni po društvo i intergeneracijski dijalog. Naime, potenciranjem ovakvih stavova dodatni generacijski jaz se produbljuje, a budući da RH nema nikakvih politika koje bi potaknule međugeneracijsku solidarnost na način na koji bi ona trebala izgledati, dugoročne posljedice mogu biti opasne, da. Generacijski sukobi su neminovni u društvu, no dodatna antagonizacija među mladih i starih ne može voditi ničemu pozitivnome jer će na kraju mladi uvijek iz tog sukoba izaći kao gubitnici. Jer imaju manje društvene, političke i ekonomske moći, smatra Kovačić.
Uskraćivanje temeljnih ljudskih prava
Negativne posljedice diskriminacije, smatra Despot Lučanin, prema bilo kojoj skupini ljudi predstavljaju uskraćivanje njihovih temeljnih ljudskih prava.
– Kad se radi o starijima, može se dogoditi da umjesto da prime potrebnu potporu, pomoć i skrb kad im je to potrebno, da im sve to bude umanjeno ili uskraćeno te da budu prepušteni siromaštvu, bolesti, zanemarivanju pa čak i nasilju od strane pojedinaca ili skupina. Današnji stariji ljudi žive sve duže, u boljem stanju zdravlja i sposobnosti neovisnog funkcioniranja nego prijašnje generacije starijih ljudi. Stoga ih ima sve više u populacijama razvijenih zemalja. Kad ih već ima sve više, onda bi trebao biti jasan i cilj društva da ima starije građane boljeg zdravstvenog i financijskog stanja koji doprinose društvu, što već primjećujemo i u našem okruženju. Naime, zemlje članice Europske unije, dakle i Hrvatska, omogućuju umirovljenicima da nastave raditi za plaću i nakon najviše dobi za mirovinu ako to žele, na vlastitu korist i korist društva, ističe.
Na individualnoj razini, kaže, zaista je teško razumjeti koja je svrha negativnih stavova prema starijima. To su ipak ljudi koji su rodili i odgojili njihove roditelje, koji su potom odgojili pojedince tako negativnih stavova. Postavlja se pitanje koga će oni roditi i odgojiti za buduće društvo.
– Mišljenja sam da se radi o malim broju pojedinaca, a na svakome od nas je da provjeri vlastite stavove o starijima i vlastitu savjest kad se suoči s takvim negativnim izjavama. Ipak bih rado završila s pozitivnim primjerom većine mladih ljudi koji spremno i nesebično pomažu i brinu o starijim osobama. Odmah na početku pandemije, mnogi mladi ljudi su se samoorganizirali i volonterski ponudili pomoć starijim susjedima i sugrađanima – da im donesu namirnice, lijekove, pomognu u kući, prave im društvo. Mnogi mladi stručnjaci osmišljavanju programe kojima bi zaokupili i zabavili starije osobe na daljinu te spriječili da se osjećaju osamljeno, izolirano i odbačeno, što je izvjestan put u depresiju i bolest. Voljela bih da se o tim mladim pojedincima izvještava čim više i češće, kako bi ih se istaknulo kao pozitivne uzore osobama svih dobi, zaključuje profesorica Despot Lučanin za Srednja.hr.
