Kako prebroditi smrt voljene osobe? Za umirovljenike je udarac dvostruko gori
Smrt voljene osobe predstavlja težak emocionalni udarac bilo kojoj osobi. Koliko god se na to pokušate “pripremiti”, osjećaji će vas ipak razoružati i baciti na koljena. Većina ljudi iskustva sa smrću bliskih osoba doživi tijekom života, no što je s umirovljenicima? Njima je udarac dvostruko gori jer osim emocionalnog gubitka nastaje i nenadomjestiv financijski gubitak.
Foto: Unsplash
Neizbježna činjenica svih živih bića je da će kad-tad umrijeti. Ipak, kako je moguće da ona djeluje toliko jako na ljude, unatoč tomu što smo od malena upoznati s njom? Što smo stariji, to je više smrti oko nas. U pravilu nam prvo umiru bake i djedovi, zatim roditelji, a onda i mi sami koji smo opet nečiji bake i djedovi. Ciklus je dobro poznat, ali pomalo društveno tabuiziran.
Razgovarali smo s potpredsjednicom Sindikata umirovljenika Hrvatske, psihologinjom Biserkom Budigam, koja nam je objasnila što ljudska psiha proživljava kada nas napuštaju voljene osobe. Međutim, osim psiholoških problema koji se javljaju uslijed smrti bliske osobe, umirovljenici koji ostaju bez partnera doživljavaju dvostruki šok. U slučaju smrti partnera, u nekoliko dana ne ostaju samo bez glavnog životnog oslonca, nego mogu ostati i bez više od polovice mjesečnog budžeta.
Nijedna smrt nije ista, ne postoje dva ista tugovanja
Biserka Budigam, koja ima iskustva u palijativi, svjesna je navedenog dvostrukog problema. Jedan događaj koji podrazumijeva smrt partnera može im iz temelja promijeniti život. Kako žene u prosjeku žive dulje od muškaraca, problem je više izražen kod njih – uz smrt muža čeka ih i naglo osiromašenje, ponekad i u desetak dana. Previše je to problema koji nastaju u intimnom trenutku kada bi čovjek trebao procesuirati osjećaje koji se javljaju uslijed odlaska partnera.
“Nijedna smrt nije ista. Pitanje je li došlo do iznenadne smrti ili je preminula osoba imala dugogodišnju bolest. U drugom slučaju postoji više znakova i vremena za pripremu pa čovjek može lakše preboljeti situaciju.
Drugi važan faktor je veličina obitelji. Uvijek je lakše ako je obitelj složna i brojna, jer si obitelj može pružiti međusobnu potporu. Ne postoje dva ista tugovanja”, priča nam Budigam.
Ipak, koliko god se pripremili, nijedna smrt ne ide bez žalovanja, govori nam Budigam. A umirovljenicima savjetuje da na te stvari moraju biti pripremljeni:
“Osim toga, veliko pitanje je koliko smo mi pripremljeni na to. Često se ljudi ne pripremaju za to. Morate biti spremni i na vlastito umiranje i na smrt bližnjega. Razina šoka ovisi o samoj osobi, ima stvarno puno faktora. Ne može se predvidjeti ničija reakcija.
Jedan od važnih faktora je i sam rastanak, odnosno kako ste se oprostili od bližnjega. Događa se često da se rastanemo u svađi pa si onda predbacujemo krivnju, a time si samo zagorčavate život jer idete propitivati svoj zajednički život”, kaže Budigam.
Kada vam umre bliska osoba, umre i dio vas
“Priprema” na nečiju smrt nije posve dobar izraz, jer ljudska bića ne mogu “izvježbati” kako se ponašati u takvim situacijama. Pa čak i kada znate da je netko bolestan i da mu se bliži kraj, niste posve na sigurnom.
Čak i ako je osoba bila dugo godina bolesna i da su svi znakovi pokazivali da joj se bliži kraj, ne postoji savršena priprema.
“Recimo u slučaju kada je netko bio dugo bolestan i kada dođe do smrti, partner na samom pogrebu može imati intenzivne osjećaje. Oni se u tom trenutku intenzivno prisjećaju dijelova života, možda si nisu oprostili nešto, sjete se nekog događaja kada je umrla osoba bila velikodušna ili dobra i onda si zamjeraju jer možda nisu dovoljno uzvratili istom mjerom.
U tim se trenutcima ljudi lome, misle da nisu učinili dovoljno, pogotovo u braku. Kada god netko umre, mi ne preispitujemo samo njihovu život, nego i vlastitu savjest, a u pozadini svega toga doživljavamo i proživljavamo i vlastito umiranje, jer njihovom smrću umire i dio nas samih”, objašnjava Budigam.
Ipak, život ide dalje
Život je hladan i nije pretjerano obazriv na vaše probleme. Ako vam obitelj nije pri pomoći, već idućeg dana morate se fokusirati na aranžmane oko pogreba, javljanja rodbini, organiziranja karmina i drugih stvari. Iako možda djeluje suprotno, to je dobro za osobu koja žaluje:
“To vas jako vrati, jako vrati. Ja to znam i iz osobnog primjera, kada su mi otišli i mama i tata. Prvog dana ste zatečeni, emocionalno se potpuno ispraznite, a već drugog dana krenete racionalizirati. Sutra već morate krenuti, a onda krenuti”, govori Budigam.
Iskustva sa smrti ljudi skupe tijekom odraslog života, ali ništa ih ne može pripremiti na odlazak partnera:
“Ako vam ode bliska osoba s kojom ste živjeli jako dobro, s kojom ste imali razumijevanje, s kojom ste živjeli cijeli život – onda je tuga veća. Svaki čovjek smatra da je to ipak bio dio vas i vašeg života, a nakon smrti ostajete sami. Uvijek je život lakši u dvoje. Svi se uplaše, svi su u jednom strahu i pitaju se kako će oni sami dalje”, priča Budigam.
Ipak, lakše je ako imate djecu ili širok krug prijatelja, tugu ne smijete skrivati. Pogotovo kada dođu godišnjice, bolje je to vrijeme provesti s ljudima koji su poznavali preminulu osobu umjesto biti sam. Biti sam u takvim trenutcima je najgora moguća stvar, kaže nam Budigam te dodaje da se preživjeli bračni partner u tom slučaju može odlučiti i na suicid. To je pak izraženije kod muškaraca nego kod žena.
Osim psiholoških, tu su i veliki problemi materijalne prirode
Recimo da umirovljenički par živi s dvije prosječne hrvatske mirovine koje u ovom trenutku iznose 2.500 kuna. U najboljem slučaju, u trenutku smrti jednog od njih, gube 50% mjesečnog budžeta. Međutim, znamo da su mirovine muškaraca u pravilu veće, a da su udovice ipak češće od udovaca. U tom slučaju žene imaju težak financijski izbor – ostati na svojoj mirovini, ili uzeti 70 posto muževe. Tako da mjesečni budžet može pasti i više od 50 posto. Zbog toga se Sindikat umirovljenika već godinama zalaže za pravo nasljeđivanja dijela mirovine od pokojnog bračnog partnera.
To je ogroman financijski šok, ljudi postaju siromasi preko noći. Međutim, ni to nije sve:
“Grozne stvari im se mogu dogoditi. Mama umre, nakon par dana dođu djeca i kažu ‘tata ti ideš u dom i prodat ćemo stan!’. Naravno da je to teško, to su jako veliki problemi. A ako nemaju djecu, često moraju ići u centar za socijalnu skrb, moliti pomoć. A tu onda nastupa i problem ugovora o doživotno mi dosmrtnom uzdržavanju, koji je kako sve češće možemo vidjeti pun lešinara koji tim za malu uslugu žele oteti nekretninu”, zaključuje Budigam.
