Kaj su jeli naši stari – jedu i mladi: Hvale vrijedna manifestacija već 41 godinu prenosi tradiciju
Već 41. godinu zaredom žitelji Vrbovca i okolice okupljeni u razne udruge čuvaju i prikazuju svoju baštinu i običaje na manifestaciji Kaj su jeli naši stari. Poseban naglasak je na prenošenju tradicije na mlađe generacije, ali i na gastronomske specijalitete toga kraja, koje iz godine u godinu svi rado dođu kušati.
Manifestacija ‘Kaj su jeli naši stari’ 41 godinu zaredom okuplja starije i mlađe čuvare tradicije Vrbovca i okolice. | Foto: Mirovina.hr
Dok je sela, bit će i običaja, kaže jedna izreka. A običaje svog kraja vrijedno čuvaju i pokazuju već 41 godinu zaredom žitelji Vrbovca i okolice na gastronomsko-kulturno-sportskoj manifestaciji Kaj su jeli naši stari.
Od petka do nedjelje brojni su izlagači na svojim štandovima pokazivali tradicijske običaje, rukotvorine, stare zanate i alate, narodne nošnje, a bogata je bila i gastronomska ponuda. Za svakoga ponešto. Bogat je bio i kulturni program. Od KUD-ova, pa preko Slavonskih lola i Halida Bešlića, do Leta 3. Sportski dio je uključivao igre za najmlađe, sportska događanja za nešto starije, ali i edukativne šetnje po prirodi. Opet za svakoga ponešto.
Vrbovčani se cijele godine marljivo pripremaju za manifestaju koja se već tradicionalno održava krajem kolovoza. Pripremaju se nošnje, vade se stari recepti i marljivo čuva tradicija, koja se prenosi generacijama. Cijela je manifestacija, naime, osmišljena na radu i djelovanju Domaćinske škole u Lovrečina gradu, koju su od 1925. do 1940. godine vodile časne sestre Družbe sestara milosrdnica. Polaznice te škole nastavile su njegovati običaje i prenositi ih na mlađe naraštaje.
Katica i Stjepan Munta su ljubitelji tradicije i običaja, a u svojoj kolekciji imaju nekoliko narodnih nošnji. | Foto: Mirovina.hr
– Nošnju volim od mladosti. Išla sam u treći razred, kad sam plesala već u folkloru. Volim običaje stare i starinu od nekad i imam puno starih stvari u kući. Mi se svaku godinu pojavljujemo ovdje. Nemam ja samo jednu nošnju. Evo, moja snaha isto ima jednu nošnju. Imamo još jednu nošnju, sa svilom, koja bi bila za gospočiju. To se tak’ naziva. To sam si isto nabavila, ali se tu ne upotrebljava, jer nije za to, za ovaj kraj. To jedino da idemo u Varaždin, Čakovec možda ili da idemo na onu stranu prema Posavini, skroz dolje, ispričala nam je umirovljenica iz Lonjice, Katica Munta.
Njen suprug, Stjepan, također odjeven u nošnju, objašnjava kako imaju četiri unuke. Nošnje će naslijediti ona koja to bude htjela te će tako nastaviti čuvati tradiciju. Njegovu nošnju će, pak, naslijediti sin, ako bude htio, dok zet neće, jer – ima svoju nošnju.
Ništa od nošnje bez dobre Singerice
Dobrog dijela tradicijske mode ne bi bilo bez vrijednog rada Julije Blažetić iz Udruge žena Lonjica. Ova 69-godišnjakinja šije uglavnom za prijatelje i poznanike, a narodne nošnje i dodaci joj nisu nepoznanica, kao ni stari strojevi. Tijekom manifestacije je šila na “Singerici” staroj 150 godina.
– Nigdje ne piše datum, koliko je stara, ali vjerujem da je jako, jako stara. Tko ju ima, vjerojatno negdje zabačena stoji, a mašina se jako lijepo upotrebljava. Može se na njoj svašta napraviti. Jako dobar, čvrsti štep ima. Čvrsto šiva. Stisne tkaninu čvrsto jednu uz drugu, objasnila je gospođa Julija.
Julija Blažetić šije na ‘Singerici’ staroj 150 godina. | Foto: Mirovina.hr
Iako je na manifestaciji bilo dosta mladih, što posjetitelja, što izlagača, razočarana je jer gotovo nitko od nije pokazao interes za šivanjem. Ona je počela šiti u Njemačkoj, u krojačnici svoje majke, ali na strojevima za izradu cipela. Priznaje da šivanje nije lagan posao, ali smatra da je nužan.
– Ne treba nitko šivati gotovu odjeću, nje ima puno, ali uvijek treba nešto popraviti, skratiti, proširiti, pokrpati… Traperice potkratiti. To valjda svi imaju. Ne možeš kupiti odgovarajuću veličinu. Tu posla ima jako puno i stvarno mi je žao što nitko od mladih neće to raditi. Nezainteresirani su jako, a mogli bi si fin džeparac napraviti s tim, ali nitko to ne želi raditi, govori Blažetić.
A kaj su jeli naši stari?
No, zato su redovi bili veći na štandovima s hranom. Uz uobičajeni Rani ruček, kojeg su pripremile članice udruga vrbovečkog kraja, ugostitelji su tijekom tri dana pripremali Obed z bakinog lonca. Za ljubitelje ribe, organizirana je fišijada, a kuharice vrbovečkog kraja su pripremale jela od tikvanje kako bi zadovoljile strogo nepce kulinarskog majstora Tomislava Špičeka i glavnog kuhara vrbovečkog PIK-a, Marka Lučića. Domaćini, ali i gosti mogli su uživati u tortama od graha, filekima, raznim čušpajzima, ali nezaobilazna je bila vrbovečka pera, tradicionalno jelo koje je nositelj titule tradicijskog specijaliteta.
Vrbovečka pera, autohtoni specijalitet nalik na pizzu. | Foto: Mirovina.hr
– U davna vremena ljudi su ih pekli u krušnoj peći i to je bio ručak za dan kad se pekao kruhu seoskom domaćinstvu, jer kruh se pekao jedanput tjedno u krušnoj peći. Dok je krušna peć bila vruća, pekla se pera, jer gazdarica nije imala vremena raditi ručak, pekla je kruh. Trebalo je ispeći kruha za cijelu obitelj za cijeli tjedan. I onda se samo od kruha uzelo tijesta, stavilo sira, vrhnja i jaja, ako ih je bilo, i dobila se pera, objasnila je tajnu nastanka ovog jela Ljubica Sohora, iz udruge Vrbovečka pera i voditeljica motela Marina.
Tradicija se aktivno prenosi i na mlađe naraštaje. | Foto: Mirovina.hr
Dodala je kako u ovo jednostavno jelo, izgledom nalik pizzi, ide i svinjska mast. Upravo su ta vremena, folklor i ugođaj seoskog domaćinstva, makar na kratko, pronijeli stari i mladi s vrbovečkog područja. Tradicija će se nastaviti prenositi i dalje, ponovno već u kolovozu sljedeće godine, kada će opet biti – za svakoga ponešto.
