Stalno se povećava broj društava u svijetu suočenih s naglim starenjem stanovništva. Pisali smo o Kini u kojoj je 20 posto stanovništva starije od 60 godina. Svako društvo koje stari suočeno je s mnogim izazovima, koje trebaju premostiti vladine organizacije, udruge i zakonodavstvo poticanjem izmjena na društvenom i gospodarskom planu. Specifičan je primjer i Japan, država s najstarijom populacijom na svijetu u kojoj umirovljenice od siromaštva i depresije mahom bježe – u zatvore.
Foto: pixabay.com
U 2016. godini, japanski parlament donio je zakon kojim bi se trebalo osigurati ženama starijima od 65 osuđenima za zločine da dobiju podršku od državne socijalne službe ili neke od ustanova za socijalnu pomoć. Od tada, ured državnog tužioca i zatvorske službe usko surađuju s vladinim agencijama kako bi seniorima koji krše zakon pružili potrebnu im podršku. Međutim, neki problemi koji ove žene dovode u stanje da utjehu pronađu iza rešetaka izvan su dosega sustava.
Japan je država s najstarijom populacijom na svijetu – 27,3 posto građana starije je od 65 godina. Najveći problem s kojim je država suočena što se tiče starenja već je godinama kriminal u starijoj dobi. Tužbe i uhićenja koja uključuju stariju populaciju, a osobito njezin ženski dio, najbrojnija su u državi. Gotovo svaka peta žena u zatvorima u Japanu je umirovljenica. Njihovi zločini uglavnom su minorni, pa je tako 9 od 10 žena kojima je određena zatvorska kazna optuženo za – krađu u dućanu, prenosi Bloomberg.
Od 1980. do 2015., broj starijih osoba koje žive same povećao se za više od šest puta, da bi danas iznosio skoro šest milijuna. Istraživanje koje je 2017. provela tokijska Vlada pokazalo je da više od polovice starijih ljudi koji su uhvaćeni u krađi živi samo, a 40 posto ih ili uopće nema obitelj ili s rodbinom rijetko pričaju. Ti ljudi često kažu kako se, kada im je potrebna pomoć, nemaju kome obratiti.
Međutim, čak i ako imaju kuću i obitelj, “to ne znači da imaju mjesto na kojem se osjećaju kao kod kuće”, objašnjava Yumi Muranaka, glavna nadzornica u ženskom zatvoru Iwakuni, nedaleko Hiroshime. “Osjećaju se neshvaćeno. Osjećaju se kao netko tko biva uočen samo kada obavi kućanske poslove”, dodaje.
Foto: pixabay.com
Starije žene također su često u ekonomski nepogodnoj situaciji – gotovo polovica njih starijih od 65 koje žive same veoma su slabo stojeće u usporedbi s ostatkom populacije, primjerice – u usporedbi s 29 posto muškaraca. “Moj suprug je preminuo prošle godine”, govori jedna zatvorenica. “Nismo imali djece, pa sam ostala potpuno sama. Išla sam u dućan kupiti povrće i vidjela sam paket govedine. Htjela sam ga, ali mislila sam da će mi biti financijski teret. Pa sam ga uzela”, kaže.
Ni Vlada niti privatni sektor još nisu osmislili efektivan program za odgoj i rehabilitaciju starijih počinitelja, a troškovi plaćanja njihovog boravka iza rešetaka sve su veći. Izdvajanja za brigu za starije uvelike su utjecala na iznos godišnjih troškova u odgojnim ustanovama, pa ona sada iznose više od 50 milijuna dolara. To je 80 posto više nego prije deset godina.
Jedan od najvećih troškova zatvorsko je osoblje. Tijekom dana, zatvorenicama s kupanjem i održavanjem svakodnevne higijene pomažu specijalizirani radnici, no tijekom noći te poslove obavljaju zatvorski čuvari. U nekim ustanovama, posao čuvara, zato, veoma je sličan poslu socijalnih radnika ili medicinskog osoblja u domovima za starije.
Satomi Kezuka, čuvarica u ženskom zatvoru Tochigi nedaleko Tokyja, kaže kako je među njezinim dužnostima i briga o redovnoj higijeni žena koje borave u zatvoru. “Srame se i skrivaju svoje donje rublje. Kažem im da mi ga donesu i da ću ga ja oprati”, kaže. Više od trećine žena odustane od posla čuvara u prve tri godine.
Gospođa F. (89)
“Živjela sam sama na socijalnoj pomoći. Bila sam živjela s kćerinom obitelji i svu sam svoju ušteđevinu potrošila brinuvši se za nasilnog i agresivnog zeta.”
- optužena za krađu riže, jagoda i lijekova
- druga zatvorska kazna, osuđena na godinu i šest mjeseci
- ima kćer i unuka
Foto: pixabay.com
Gospođa A. (67)
“Krala sam iz dućana više od 20 puta, uvijek odjeću, i to ne skupu, uglavnom onu na rasprodaji na ulici. Nije da mi je trebao novac. Prvi put kad sam krala, nisu me ulovili. Naučila sam da mogu imati što želim bez da platim za to, što mi je bilo zabavno i uzbudljivo.”
- ukrala odjeću
- prva zatvorska kazna, osuđena na dvije godine i tri mjeseca
- ima muža, dvojicu sinova i troje unučadi
“Muž me jako podržava. Redovito mi piše. Moja dvojica sinova su ljuti – moje troje unučadi ne znaju da sam ovdje. Misle da sam u bolnici.”
Gospođa T. (80)
“Kada sam bila mlada, nisam razmišljala o krađi. Sve o čemu sam razmišljala bio je naporan rad. Radila sam u tvornici gume 20 godina i onda kao socijalna radnica u bolnici. Novca je oduvijek malo, ali i dalje moramo svoga sina poslati na fakultet.”
“Moj muž je imao moždani udar prije šest godina i od tada je prikovan za krevet. Također je dementan i pati od paranoje. Brinuti se o njemu bilo je fizički i emocionalno teško za mene u starijoj dobi. Ali nisam mogla ni sa kim razgovarati o svome stresu jer me bilo sram.”
- ukrala bakalar, sjemenke i tavu za pečenje
- četvrta zatvorska kazna, osuđena na dvije godine i šest mjeseci
- ima muža, sina i kćer
“Prvi sam put završila iza rešetaka kada mi je bilo 70. Dok sam krala, imala sam novaca u novčaniku. Onda sam razmislila o svom životu. Nisam htjela ići kući, a nisam niti imala gdje drugdje ići. Jedini način bilo je traženje pomoći u zatvoru.”
“Život mi je puno jednostavniji u zatvoru. Mogu biti svoja i disati, barem privremeno. Moj sin mi kaže da sam bolesna i da bih trebala biti poslana u mentalnu instituciju. Ali mislim da nisam bolesna. Mislim da me moja anksioznost dovela do krađe.”
