ISTRAŽILI SMO: Svaki dan u Hrvatskoj ubije se jedna osoba starija od 55 godina!
U Hrvatskoj, u prosjeku, svakoga dana dva građana sebi oduzmu život. Više od polovice počinjenih samoubojstava rade ljudi stariji od 55 godina. Pričali smo s predstojnicom klinike za psihijatriju KBC Zagreb, Almom Mihaljević-Peleš i profesorom sociologije s Hrvatskih studija Ivanom Markešićem kako bi došli do nekih odgovora.
Rizik od suicida kod muškaraca je puno veći Ilustracija: Pixabay
Samoubojstvo je društveni tabu o kojem nije niti lako niti ugodno pričati. Zasigurno ste u vašem širem krugu poznanika barem jednom kroz život poznavali osobu koja si je oduzela život. Taj nagli, svjesni i namjerni čin izaziva jezu i tjera čovjeka na razmišljanje. Prvenstveno jer se ljudi puno manje “poznaju” nego što oni to vole misliti. Jako je teško staviti se u cipele osobe koja si je oduzela život kako bi razumjeli njihovu odluku. S druge strane, oduzimanje života je protivno samom biološkom konceptu živih bića; svijet je danas ovakav jer su živa bića milijunima godinama napredovala unatoč poteškoćama, cilj je uvijek bio preživjeti i prenijeti svoje gene na iduću generaciju.
U Hrvatskoj svakog dana dvije osobe počine samoubojstvo
Prema dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku, došli smo do sljedećih podataka. U prosjeku, svakoga dana dvoje ljudi u Lijepoj našoj sebi oduzme život. Više od polovice njih su ljudi stariji od 55 godina, stoga možemo reći da svakoga dana, u prosjeku, osoba starija od 55 godina počini samoubojstvo. Činjenica je da Državni zavod za statistiku ne uračunava pokušaje samoubojstva ili samoubilačko ponašanje, tako da je moguće reći da su ove brojke u stvarnosti još gore.
U znanstvenoj literaturi pronaći ćemo standardne razloge, odnosno čimbenike rizika koji utječu na rizik počinjenja samoubojstva. Psihijatrijski poremećaji, ovisnost o alkoholu i drogama, ovisnost o kockanju i općenito teški životni uvjeti su samo vrh sante leda. Utjecaj masovnih medija, uključujući i internet može imati negativan učinak na rizične osobe, posebice u slučajevima kada se samoubojstvo veliča ili čak romantizira. Jednostavnim nabrajanjem rizičnih ponašanja nećemo doći do kvalitetnih odgovora budući da je svaki slučaj specifičan i duboko individualan čin.
Foto: mirovina.hr
Na infografici možete pogledati ukupan broj samoubojstava u Hrvatskoj u periodu 2009.-2016. godine. Zamijetit ćete nesrazmjer između muškaraca i žena koji počinjavaju samoubojstvo, kao i već spomenuti prevladavajući udio starije populacije koja si oduzima život. Pitali smo predstojnicu Klinike za psihijatriju KBC Zagreb Almu Mihaljević-Peleš i profesora sociologije na Hrvatskim studijima Ivana Markešića zašto je tome tako.
Kako stvari izgledaju izvan Hrvatske?
Ovakve brojke mogu izgledati dosta alarmantno, tako da je potrebno staviti stvari u kontekst. Žalosno je za reći, ali ovakva stopa samoubojstva nije neuobičajena ako pogledamo ostatak svijeta. Hrvatska je još uvijek daleko od ekstremnog slučaja, ali je važno razgovarati o tome i težiti većoj inkluzivnosti rizičnih društvenih skupina kako bi broj samoubojstava bio što manji. Ako pogledamo ovu kartu Europe, vidjet ćemo kako je stopa u Hrvatskoj tek blago iznadprosječna. Na ovoj grafici možete vidjeti broj samoubojstava na 100.000 ljudi u jednoj godini. Ipak, ova karta je važna jer nam pruža širu sliku, a možemo pogledati stvari iz drugačije perspektive.
Jedan od rizika samoubojstva mogu biti i društveno-ekonomski čimbenici poput nezaposlenosti i siromaštva. Siromaštvo je usko povezano s rizikom samoubojstva, a dodatno se povećava ako je osoba više siromašna u odnosu na ljude koji je okružuju. Sociolog Ivan Markešić to ovako objašnjava:
“Stječe se dojam da je u sjevernijim (skandinavskim) i srednjoeuropskim zemljama broj samoubojstava viši negoli u južnijim (mediteranskim) zemljama, da je stopa samoubojstava viša u ekonomski razvijenijim zemljama negoli u onima manje razvijenim što se može tumačiti da se ljudi odlučuju na samoubojstvo svejedno na državno ili pak osobno bogatstvo koje posjeduju i da kod donošenja odluke manju ulogu ima bogatstvo, a puno veću ostavljenost i isključenost iz društvenog i obiteljskog života, bezvrijednost (posebno ako je netko u svojoj profesionalnoj karijeri obnašao neke značajne funkcije).
Također, vidljivo je da ni religijska (konfesionalna) pripadnost nije presudna hoće li u nekoj zemlji biti više ili manje samoubojstava, svejedno je li riječ o tzv. katoličkim (Litva, Poljska), protestantskim (Finska, Švedska), pravoslavnim (Rusija, Bugarska) ili pak muslimanskim (Turska) zemljama”, Ivan Markešić.
Foto: World Health Organisation
Zašto su stariji ljudi podložniji samoubojstvu?
Ono što nas je zanimalo, ni stručnjacima nije bilo lako objasniti.
Imate li objašnjenje zašto populacija 55+ čini 55.5% svih samoubojstava u RH.
“Teško je dati precizan i točan odgovor na to pitanje. Posebno stoga što nemamo informaciju o tome, je li netko razgovarao s tim ljudima prije negoli su počinili samoubojstvo, što ih je nagnalo na taj čin. Ne znamo, je li u pitanju osjećaj ostavljenosti od svojih najbližih i od okoline u kojoj su živjeli, ili je u pitanju siromaštvo, osjećaj nemogućnosti da se živi životom dostojnim čovjeka. Ili je, možda, u pitanju teška i neizlječiva bolest zbog koje su, prema njihovu mišljenju, postali smetnja kako obitelji tako i društvu. Ili je zasićenost životom i osjećaj da više nema smisla živjeti, patiti, biti bolestan – kad će opet na kraju umrijeti”, kaže profesor Markešić.
Interesantno je vidjeti kako stručnjaci iz različitih grana znanosti odgovaraju na ova pitanja, a dinamika između njihovim odgovorima pruža širu sliku problema.
“Starija populacija uvijek je pod većim rizikom za počinjenje samoubojstva, jer je učestalost depresije i depresivnih simptoma u starijoj životnoj dobi veća. Ako gubite radnu sposobnost i počinjete obolijevati od raznih bolesti, umnažaju se egzistencijalni strahovi i naravno da to potiče depresiju, a time i mogućnost nalaska izlaza iz teških životnih situacija počinjenjem suicida”, odgovara profesorica Mihaljević-Peleš.
Zašto se muškarci češće ubijaju od žena?
Prema dostupnim podacima s Državnog zavoda za statistiku, jasno je vidljivo kako muškarci u RH čine samobojstvo čak četiri puta više nego žene.
“U literaturi se navodi više razloga za to. Jedan od njih je i snažnija socijalna povezanost žena kako s vlastitom djecom i unucima tako i s prijateljicama i susjedama. Žene se lakše odlučuju tražiti pomoć od drugih, ako se nađu u nevolji, negoli muškarci, lakše se naviknu živjeti u oskudici negoli muškarci”, Ivan Markešić.
Dugogodišnje iskustvo rada u psihijatriji profesorice Mihaljević-Peleš, čiji posao je usko vezan uz tematiku samobojstava, pruža još zanimljiviji odgovor:
“Poznato je da su muškarci pod većim rizikom za počinjenje i dovršenje suicida. Primarno zato što manje traže psihijatrijsku pomoć, često se samoliječe alkoholom i sredstvima ovisnosti. Kod biranja sredstava za počinjenje suicida biraju učinkovitija sredstva, npr. vatreno oružje, hladno oružje,vješanje i sl, a žene biraju češće lijekove. Lijekovi su danas dosta neopasni za počinjenje suicida, jer su tako napravljeni da je potrebna enormna doza da bi se uspjeli ubiti s lijekovima.” Alma Mihaljević-Peleš
Od samoubojstva u cijelom svijetu svake godine umre od 800.000 do 1.000.000 ljudi što ga čini 10. uzrokom smrtnosti u svijetu. Prema nekim znanstvenim radovima, vjerojatnost uspješnog samoubojstva je četiri puta veća kod osoba muškog spola. Broj procijenjenih pokušaja samoubojstava svake godine iznosi 10-20 milijuna, a neuspjeli pokušaji su češći među mlađim i ženskim osobama.
Prevencija
Profesorica Mihaljević-Peleš ističe kako suicidi u Hrvatskoj posljednih godina bilježe blagi pad u odnosu na prethodno desetljeće, što je rezultat boljeg liječenja, dostupnosti psihijatrijske službe i povećanog broja novih lijekova koji omogućuju bolje liječenje.
Također, upozorava kako osobe koje planiraju počiniti samoubojstvo često iskazuju svoju namjeru te kako bi na svaki takav znak trebalo nastojati pacijenta privesti u psihijatrisku službu. Naravno, tu su i oni pacijeniti koji ničime ne pokazuju niti najavljuju svoju namjeru – tako da je takve osobe nemoguće detektirati kao rizične.
“Pod najvećim rizikom su bipolarni bolesnici, potom alkoholičari, ovisnici, depresivni bolesnici, PTSP-ovci, poremećaji ličnosti i shizofreni bolesnici. Ukratko veliki broj psihičkih poremećaja, ali su bipolarni bolesnici ipak pod najvećim rizikom, blizu 25%”, zaključuje.
