[INTERVJU] Jasna A. Petrović: O obiteljskim mirovinama naši ‘partneri’ ne žele ni razgovarati
“Apsolutno nemamo nikakve mogućnosti. Naš glas se ne želi čuti… Sadašnjim umirovljenicima ne misli se uopće popraviti položaj uvođenjem hitnih mjera protiv siromaštva. Budućim umirovljenicima pokušat će se pogoršati uvjeti za odlazak u mirovinu i smanjiti mirovine.”
Jasna A. Petrović na prosvjedu umirovljenika 2017. Foto: Facebook/Pokret protiv siromaštva starijih osoba
Hrvatski umirovljenici preživljavaju sakupljanjem povratne ambalaže, jer su im mirovine najniže u cijeloj Europskoj uniji u odnosu na plaće. Gube dostojanstvo, upadaju u depresiju, letargiju i šutnju. Brojna pitanja poput izmjene obiteljskih mirovina i dalje ostaju netaknuta. Dok čekamo uvođenje nacionalne mirovine kao protupožarne mjere protiv siromaštva starijih osoba, sve je manje nade da će i nadolazeća mirovinska reforma donijeti prava rješenja. O svemu tome razgovarali smo s predsjednicom Sindikata umirovljenika Hrvatske, Jasnom A. Petrović.
Za početak, kako biste ocijenili današnji položaj umirovljenika u Hrvatskoj, jesu li preniske mirovine uistinu glavni problem kao što i možemo svakodnevno čuti od njih samih?
Dočekali smo da je usred Zagreba Europska komisija nedavno održala skup na kojemu je upozorila hrvatsku Vladu i javnost kako su hrvatske mirovine najniže u Europskoj uniji u relativnom smislu (dakle, u odnosu na prosječne plaće), očito potaknuti neprekidnim javnim istupima resornog ministra sa suludim tezama kako je hrvatski mirovinski sustav najdarežljiviji na svijetu. Hrvatski umirovljenici dotaknuli su dno, prosječna bruto mirovina iznosi manje od 29 posto prosječne bruto plaće, čime su hrvatske mirovine doista najniže u Europi. K tome, 52,5 posto mirovina je ispod hrvatske linije siromaštva (2017. – 2.180 kuna), a apsolutna i realna vrijednost mirovine i dalje uporno pada, jer se usklađuje prema Frankestein formuli do samo 70 posto rasta plaća i cijena. Kada bismo upotrijebili europsku formulu izračuna linije siromaštva, a ona iznosi 60 posto medijana plaće, onda bi se ispod takve granice od 3.500 kuna našlo čak 77 posto mirovina!
Hrvatska spada među rijetke zemlje u kojima su starije osobe izloženije siromaštvu i socijalnoj isključenosti nego djeca i odrasli, pa je tako prema podacima Eurostata čak 32,8 posto starijih od 65 godina izloženo riziku od siromaštva.
Posljedice? Prije svega, problem je gubitak dostojanstva, depresija, letargija, šutnja, gubitak identiteta starijih osoba. Posebno je to strašno u zemlji u kojoj umirovljenici žive samo 4,5 godina zdravog života nakon što napune 65 godina (u odnosu na europski prosjek od 9,4 posto), u kojoj starije osobe od 65 godina čine oko 40 posto svih samoubojica, u kojoj stariji sve brže umiru od siromaštva.
Za naše umirovljenike često čujemo da su umjetnici preživljavanja. Nije populizam kada kažemo da ih dio skuplja plastične boce, dio nema za hranu, a dio za režije. Malo tko može pokriti sve osnovne troškove života, a kamo li otići u kino, kazalište, na izlet ili ljetovanje. Kakva je to starost, kako je to toga uopće došlo i jesu li umirovljenici nekada živjeli bolje?
Tko od starijih osoba ne skuplja plastične boce? Samo onih 1,6 posto umirovljenika po općim propisima koji imaju mirovine više od prosječne neto plaće (6.198 kuna), a ostali skupljaju, ako ne za sebe, za svoje siromašnije susjede. Najgore je onima koje dnevno susrećete kako kopaju ili se čak hrane ostacima hrane iz kontejnera.
Većina umirovljenika na našoj Facebook stranici Pokret protiv siromaštva starijih osoba s ogorčenjem progovara o svojem siromaštvu, dvojeći hoće li ovaj mjesec kupiti lijek, platiti režije ili se samo hraniti. Na kulturne programe odlaze zahvaljujući svojim udrugama, kao do sada i na jednodnevne izlete na more. No Crikvenica, a slijedit će je i drugi gradovi na obali, odlučili su, uz potporu ministra turizma, oduzeti im i pravo na more, jer su uveli strašno visoke naknade za autobuse kojima umirovljenici misle dolaziti do plaža, kako bi ih spriječili da im pokvare njihov turizam od četiri zvjezdice. Sramotno, tužno, jadno.
Kakva očekivanja u tom smislu uopće možemo imati od nadolazeće mirovinske reforme?
Nikakva. Sadašnjim umirovljenicima ne misli se uopće popraviti položaj uvođenjem hitnih mjera protiv siromaštva, kakve predlažu zajednički Sindikat i Matica umirovljenika. Budućim umirovljenicima pokušat će se pogoršati uvjeti za odlazak u mirovinu i smanjiti mirovine. A mi zapravo zagovaramo ozbiljnu i dubinsku mirovinsku reformu koja bi započela od rekonstrukcije drugog mirovinskog stupa u dobrovoljni, gdje bi se svakom umirovljeniku omogućio izbor hoće li ostati u drugom stupu ili će birati povoljniji prvi mirovinski stup. Naime, tri nezavisne grupe stručnjaka su izračunavale koliki je ukupni tranzicijski trošak drugog mirovinskog stupa i došle do strašnog rezultata od 9,3 milijarde gubitka po javne financije. Drugi stup, kad se odbije tranzicijski trošak i naknade, nije zaradio ništa. Drugo, tražimo razdvajanje mirovinskih sustava po općim propisima – temeljem rada, te sustava prema posebnim mirovinama, ali i ozbiljne reforme i približavanje vrijednosti oba.
Foto. Jasna A. Petrović
Mogu li predstavnici umirovljenika u radnim skupinama za mirovinsku reformu i Nacionalnom vijeću za umirovljenike i starije osobe dovesti do promjena na bolje, sluša li se Vaš glas?
Apsolutno nemamo nikakve mogućnosti. Naš glas se ne želi čuti. Dobili smo do sada na jednoj jedinoj sjednici radne skupine gomilu tablica kojima će se rukovoditi stvarni autori mirovinske reforme, a to je gospodin Danijel Nestić iz Ekonomskog instituta, s ponešto stručnjaka iz HZMO-a i Ministarstva rada i mirovinskog sustava. Imenovani je već najavio kako zapravo ne treba dubinska reforma, već su dovoljni sitni popravci. Gospodin Nestić, kao glavni zagovaratelj Svjetske banke i financijske industrije u Hrvatskoj, jedini zadatak ima za četiri obvezna mirovinska fonda drugog stupa osigurati i dalje lagodan život i visoke profite fond menadžerima.
Čini se kako će se pravo na rad uz zadržavanje mirovine ipak omogućiti i prijevremenim umirovljenicima, no je li to rješenje u smislu egzistencijalne nužnosti, nakon što su odradili već desetljeća?
Umirovljeničke udruge SUH i MUH su uspjele postići da se proširi broj korisnika prava na rad bez obustave mirovine. Sindikat je Mrsićev zakon kojim je takvo pravo bilo dopušteno samo tzv. punim starosnim, ali ne i prijevremenim starosnim umirovljenicima, tužili i Ustavnom sudu, no to je bio uzaludan posao. Prijavili smo diskriminaciju i Uredu pučke pravobraniteljice, koja je našu pritužbu uvrstila u svoje izviješće. Sada se opet rade podjele, jer bi se vojnim i policijskim umirovljenicima htjelo omogućiti dvojako pravo – da mogu raditi do pola radnog vremena uz zadržavanje pune mirovine, ili puno radno vrijeme uz zadržavanje pola mirovine. Zahtijevamo unifikaciju prava na rad, jer u protivnom idemo opet na Ustavni sud, ali i na Europski pošto pogodovanje braniteljskim, vojnim i policijskim umirovljenicima u pravu na rad u odnosu na umirovljenike koji su svoje mirovine stekli temeljem rada, djeluje apsurdno i uvredljivo.
Ima li naznaka da će se povećati obiteljske mirovine?
Nema. O obiteljskim mirovinama naši „partneri“ ne žele niti razgovarati. Tražimo da se preživjelom partneru omogući zadržavanje njegove/njezine mirovine, te stjecanje 30-50 posto mirovine preminulog partnera. Ili barem 100-postotnu mirovinu preminulog partnera, ako preživjela partnerica nije ostvarila pravo na mirovinu. Da, riječ je u pravilu o ženama, jer 94 posto svih obiteljskih umirovljenika su žene, pa je ovdje riječ o zaustavljanju rastućeg ženskog siromaštva. Prosječna obiteljska mirovina iznosi samo 1.940 kuna, a od toga se doista ne može dostojno živjeti. No, čini se da nikoga za siromahe nije briga. Barem ne u posljednjih nekoliko vlada.
Što mislite o nacionalnoj mirovini, je li ona samo drugi naziv za socijalnu pomoć? Koliko imaju smisla takve mjere gašenja požara, umjesto da država radi na uzrocima siromaštva starijih osoba?
Više od stotinjak zemalja ima svojevrsnu nacionalnu naknadu za starije od 65 godina koji nisu ostvarili pravo na mirovinu, bilo zbog obiteljskih obveza, prekinutog radnog vijeka, zdravlja, tradicije. Naročito je to potrebno uvesti u Hrvatskoj gdje je pokrivenost starosnim mirovinama samo 64 posto, te smo sa Španjolskom na dnu Europske ljestvice, dok sve zemlje u okruženju imaju gotovo stopostotnu pokrivenost, pa ipak uvode oblike socijalne potpore za takve skupine. Jasno, državna naknada za starost nije mirovina i nema što raditi u mirovinskom sustavu, već biti razrađena u okviru socijalnih programa. Prema prijedlogu Sindikata umirovljenika treba ju vezati uz minimalnu plaću, jednako kao i minimalnu mirovinu, tako da minimalna mirovina iznosi za 15 godina radnog staža 45 posto minimalne plaće odnosno 1.548 kuna, a tzv. nacionalna mirovina 30 posto minimalne plaće ili 1.032 kune. Naravno da su oba iznosa mizerna i nedostatna za život, no i to bi bio veliki pomak u borbi za zaustavljanje siromaštva.
Mislite li da će Ministarstvo rada i mirovinskog sustava uvažiti preporuku Europske komisije i razdvojiti opće i posebne mirovine. I sami tražite isto?
Ministarstvo će poslušati svoga gurua Nestića i ovo uopće neće biti ozbiljna reforma jer bi se tako zamjerili brojnim grupama moćnika, braniteljima i svima koji mirovine primaju prema posebnim propisima, kao i financijskoj industriji. Zbog pobune sindikata neće proći niti ubrzavanje odlaska u mirovinu sa 67 godina, iako bi pravi razlog trebao biti to što Hrvatska ima daleko kraći očekivani životni vijek stanovništva od zapadnoeuropskih zemalja, koje su jedine, najčešće s vremenskom odgodom, prihvatila produljenje dobi za odlazak u mirovinu. Niti jedna bivša socijalistička zemlja nema uvjete za to.
Ministar Marko Pavić često ističe da je u Hrvatskoj svega 19 posto umirovljenika odradilo puni staž, kao i da je naš mirovinski sustav najvelikodušniji na svijetu jer kroz mirovinu dobijemo čak 129 posto onoga što smo zaradili? Je li moguće da taj postotak „pumpaju“ oni s malo radnog staža?
Nitko ne pumpa velikodušnost mirovinskog sustava, jer za mirovine temeljem rada takve velikodušnosti nema. Ministar pojma nema, jer niti bi govorio o punom stažu u zemlji gdje to normativno ne postoji, već je za starosnu mirovinu (bez odbitaka) propisan uvjet od 15 godina radnog staža. Što ne povisi taj uvjet barem na 20 godina? Što se tiče „ispada“ od 129 posto onoga što smo zaradili, riječ je o velikoj blamaži za ministra kojemu niti stručnost niti logika nisu pomogle shvatiti da se OECD zabunio za 100 posto. Naime, mi smo među zemljama s najjadnijim i najškrtijim mirovinskim sustavom, gdje je relativna bruto vrijednost mirovine samo 29 posto. Sindikat umirovljenika Hrvatske je pisao OECD-u, upozorio HZMO i postigao da se OECD ispričao našem HZMO-u za sramotnu grešku. No, mogao je OECD pogriješiti, ali ministar je trebao biti dovoljno stručan i shvatiti kako takve brojke nisu naprosto moguće. Na posljednjoj sjednici Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe smo ga zamolili i da više ne govori o punim mirovinama, jer takav termin ništa ne znači, a točno je da je 19 posto umirovljenika ostvarilo mirovine temeljem 40 i više godina radnog staža. No, budimo realni, nitko nije s pištoljem uperenim u referenta dobio mirovinu, već smo tjerani u mirovine čim smo ostvarili uvjete. Tjerani smo od poslodavaca kojima stariji radnici nisu po volji. Na čijoj je onda strani krivica za prerani odlazak u mirovinu – na strani zakonskih propisa i poslodavaca i masovne privatizacije kojim je uništena hrvatska proizvodnja.
Ministar ima još jednu čestu „javnu formulaciju“, a koju je ovih dana svesrdno ponavljao premijer Plenković, tvrdnjom kako država mora ići u mirovinsku reformu zbog toga što se od 39 milijardi kuna godišnje za cijeli trošak mirovina samo 22 milijarde prikupe doprinosima. Dakle, 17 milijardi država velikodušno „poklanja“ mirovinskom sustava. E pa nije tako. Zapravo jest, ali se u ovih 17 milijardi krije 6 milijardi tranzicijskog troška za drugi mirovinski stup i još 6 milijardi za povlaštene mirovine, tj. mirovine prema posebnim propisima. Kad se to tako postavi, jasno je gdje treba početi mirovinska reforma.
Kako biste ocijenili rad našeg ministra kojeg često javno kritizirate?
Ocjena za ministra Pavića u resoru mirovinskog sustava iz poznatih i gore dijelom pobrojenih razloga je – nedovoljan. U tako osjetljivi resor ne odlazi se nespremno i samopouzdano, bez stvarnog socijalnog dijaloga za sindikatima i umirovljeničkim udrugama i željom za učenjem. Tog dijaloga nema, pa ministar samo pabirči usput svoja „znanja“ za brojne javne istupe, na što se njegovo „ministriranja“ svodi.
Kako gledate na promjenu koja se dogodila u vodstvu sestrinskog udruženja, Matice umirovljenika Hrvatske gdje je na mjesto predsjednice došla Višnja Fortuna, dugogodišnja suradnica zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića?
Pozdravljamo izbor prve žene predsjednice na čelo najveće hrvatske umirovljeničke udruge Matice umirovljenika. S Višnjom Fortunom smo surađivali i kad je bila pročelnica vrlo značajnog i dosta uspješnog socijalnog resora u Gradu Zagrebu. Matica ima program koji je ponovno utvrdila na svojoj posljednjoj skupštini, a taj program je vrlo sličan i podudaran programu Sindikata umirovljenika. Također, imamo i potpisane sporazume o suradnji naše dvije druge i često nastupamo zajedno. Nadamo se da će se takva suradnja samo unaprijediti.
