[Intervju] Danijel Nestić: Možemo očekivati da ćemo raditi duže, a za mirovine izdvajati više
Stručnjak za mirovinska pitanja, dr. sc. Danijel Nestić s Ekonomskog instituta za portal Mirovina.hr analizira postojeći mirovinski sustav te otvoreno progovara o najavljenoj mirovinskoj reformi detektirajući pritom najvažnije probleme sadašnjih i budućih mirovina, a osvrće se i na ulaganja naše ušteđevine u dionice.
Dr. sc. Danijel Nestić o mirovinskom sustavu i reformi (foto izvor: N1)
Vodeći stručnjak za mirovine u Hrvatskoj, dr. sc. Danijel Nestić za Mirovina.hr ističe kako građani, ukoliko žele veće mirovine, mogu očekivati ne samo da će raditi duže, nego i izdvajati više za mirovinsko osiguranje. Pred Vladu kao najveći izazov postavlja rješavanje pitanja osiguranika iz oba stupa koji nemaju pravo na dodatak od 27 posto zbog čega će imati manje mirovine, naglašavajući kako nije jasno što Vlada smjera na tom polju. Napominje kako su doprinosi koje trenutno izdvajamo ispod europskog prosjeka, ali odgovornost mora preuzeti i država, ne samo u vidu uređenja sustava, nego i daljnjeg transferiranja sredstava za redovnu isplatu.
Koji su glavni nedostatci postojećeg mirovinskog sustava te je li pravedan i održiv? Što biste Vi napravili, kada biste bili u mogućnosti, da se on poboljša?
Hrvatski mirovinski sustav je održiv sa fiskalnog stajališta, što znači da u budućnosti ne bi trebao generirati pretjerane izdatke državnog proračuna. Međutim, temeljni problem su relativno niske mirovine, odnosno održivost sustava sa socijalnog stajališta. Stoga u promišljanjima budućih promjena u mirovinskom sustavu treba prvenstveno tražiti prostor za povećanje mirovina, pri čemu treba zadržati fiskalnu održivost sustava. To su promjene moguće, ali uz podjelu „tereta“ reformi između samih građana i države. Građani, točnije radnici, mogu očekivati da će morati raditi nešto duže prije nego odu u mirovinu, a možda će morati izdvajati i veći postotak iz svojih plaća za mirovinsko osiguranje. Država je dužna urediti sustav tako da pronađe ravnotežu između načela solidarnosti i načela uzajamnosti.
Načelo solidarnost upućuje na osiguranje većih mirovina socijalno ugroženim starijim osobama i osobama s gubitkom radne sposobnosti nego što bi one bile temeljem uplata doprinosa, dok načelo uzajamnosti zahtjeva da oni koji su više uplaćivali u mirovinski sustav ostvare i više mirovine. Osim uređivanja sustava, država će još neko vrijeme morati iz proračuna transferirati sredstva mirovinskom zavodu za redovnu isplatu mirovina, a moguće je da će ti transferi u nekom trenutku morati i narasti, kao u slučaju da se odluči proširiti dodatak na mirovine od 27% na sve umirovljenike. Zato je nužno voditi odgovornu fiskalnu politiku, odnosno težiti smanjivanju deficita kako bi se u proračnu osiguralo dovoljno sredstava za moguća dodatna izdvajanja za mirovine. Kao osnovno načelo budućih promjena u sustavu bilo bi poželjno nagrađivati duži radni vijek i veće uplate u sustav, a ograničavati generiranje mirovina i trajnih mirovinskih prava po osnovi zasluga.
Može li najavljena mirovinska reforma riješiti te probleme i obuhvaća li ona uopće suštinska pitanja u zemlji u kojoj je omjer radnika i umirovljenika gotovo izjednačen?
Nisam siguran na što se točno misli pod najavljenom mirovinskom reformom. U prilično općenitim najavama u Nacionalnom programu reformi iz travnja prošle godine koji je Vlada uputila Europskoj komisiji spominje se povećanje zakonske dobi odlaska u mirovinu, snažnije umanjenje mirovine u slučaju prijevremenog umirovljenja, uređivanje beneficiranog staža te proširivanje mogućnosti rada za umirovljenike bez gubitka mirovine. Na načelnoj razini, čine se da se radi o potezima koji bi doista mogli u budućnosti osigurati više mirovine i koji su potpuno u skladu s reformama koje se poduzimaju širom Europe. No, u Nacionalnom programu reformi se ne spominje pitanje statusa dodatka na mirovine iz prvog stupa od 27% za osobe koje su osigurane u oba mirovinska stupa.
Naime, ti osiguranici sada nemaju pravo na taj dodatak, što će biti glavni razlog njihovih nižih mirovina u budućnosti u usporedbi s osobama koje su osigurane samo u prvom stupu. Tu doista nije jasno što Vlada smjera, a odluka vezana upravo uz ovaj dodatak će snažno utjecati na same temelje cijelog sadašnjeg mirovinskog sustava. Naime, smatram da bi bilo koje drugo rješenje osim proširenja dodatka od 27% na sve osiguranike moglo dovesti u pitanje smisao mirovinske reforme iz 2002. godine i smisao postojanja drugog mirovinskog stupa. Spominjala se varijanta s odobravanjem varijabilnog dodatka za osiguranike oba stupa, pri čemu bi se praktično onemogućilo da reformirane mirovine iz oba stupa budu veće od postojećih mirovina iz prvog stupa. Time bi se izgubio prvi i osnovni cilj mirovinske reforme kojom je uveden višestupni mirovinski sustav, a to je povećanje budućih mirovina. U Nacionalnom programu reformi se ne spominje niti stopa izdvanja za drugi stup, niti eventualno bolje reguliranje akumulacije štednje i isplata mirovina iz drugog stupa. Ukupno gledano, osim nekoliko načelnih ideja o promjena mirovinskog sustava nemamo točnih saznanja o planovima Vlade oko mirovinske reforme.
Hrvatska imam jedan od najnepovoljnijih omjera broja radnika i umirovljenika u EU, a taj omjer ocrtava i nepovoljna demografska i ekonomska kretanja, ali i sadašnju i prijašnju regulativu mirovinskog sustava zbog čega postoji relativno velik broj mladih umirovljenika. Nepovoljan omjer broja radnika i umirovljenika nije moguće riješiti samo unutar mirovinskog sustava. Povećanje broja zaposlenih je jedan o ključnih zadataka ukupne ekonomske i socijalne politike zemlje. Mirovinski sustav sa svoje strane može poticati duži ostanak u svijetu rada i na taj način doprinijeti povećanju broj zaposlenih. Iako postoje određene dvojbe, većina stručnjaka ipak smatra da se mirovinski sustav koji kombinira javni sustav međugeneracijske solidarnosti tj. prvi stup s individualnom kapitaliziranom mirovinskom štednjom, tj. drugim i trećim stupom, može bolje nositi s demografskim problemima od sustava koji je baziran isključivo na prvom stupu. Zato smatram da je sadašnji dvostupni obvezni mirovinski sustav u Hrvatskoj u suštini dobro postavljen i da nema potrebe za njegovim radikalnim mijenjanjem. Ali ima i potrebe i mogućnosti da se on dorađuje i bolje regulira s ciljem osiguranja viših mirovina.
Kako objašnjavate da radnici izdvajaju poprilične doprinose da bi na kraju primali ispodprosječne mirovine. Je li postojeći izračun postavljen kako treba?
Morali bi ipak priznati da izdvajanje u obliku mirovinskog doprinosa u Hrvatskoj nije toliko visoko. Stopa doprinosa za mirovine od 20% je manja od europskog prosjeka, a kada se ona kombinira s relativnom kratkim radnim vijekom, onda proizlazi da ukupne uplate u mirovinski sustav teško mogu generirati bitno veće mirovine osim ako ne zahtijevamo da državni proračun sredstva prikupljena drugim porezima transferira u mirovine. Možda jedan jednostavan numerički primjer može ilustrirati prethodni zaključak.
U Hrvatskoj je prosječan radni staž umirovljenika otprilike 30 godina, a prosječno razdoblje korištenja mirovine približno 20 godina. Ako, dakle, tijekom 30 godina svaki mjesec uplaćujemo mirovinski doprinos po sadašnjoj stopi od 20% bruto plaće, koliko bi onda očekivali da iznosi mirovina koja bi bila usklađena s tolikim uplatama? Tijekom 30 godina uplata akumulirali smo 72 prosječne bruto plaće. Ako sada taj iznos podijelimo na jednake obroke za sljedećih 20 godina koliko očekujemo da ćemo primati mirovinu, proizlazi da bi mjesečna mirovina trebala iznositi 30% prosječne bruto plaće. Trenutno je prosječna bruto plaća u Hrvatskoj približno 8,000 kuna, a odgovarajuća mirovina od 30% bruto plaće tada bi iznosila 2,400 kuna. Možemo taj iznos usporediti sa stvarnim podacima. U listopadu prošle godine prosječna je mirovina prema općim mirovinskim propisima, a bez mirovina ostvarenih prema međunarodnim ugovorima, iznosila približno 2,580 kuna, dakle čak i nešto više od očekivanog iznosa po osnovi uplate doprinosa. Naravno da se ovdje ukupno radi o niskom iznosu mirovine i tu nema nikakvog spora, kao niti o potrebi da mirovine budu veće.
No, želimo li primati veću mirovinu koju država neće dodatno financirati iz drugih poreza morat ćemo ili povećati stopu doprinosa ili povećati vrijeme uplate doprinosa, odnosno duže raditi. Naravno, ovo je krajnje pojednostavljena računica koje ne uzima u obzir niti ekonomsku situaciju u zemlji, niti kretanje zaposlenosti i plaća, migracije, demografska kretanja, mirovinske formule i druge važne čimbenike, ali ocrtava osnovne odnose u postojećem mirovinskom sustavu.
Što mislite o najavi uvođenja instituta nacionalne mirovine i povećanju mirovina za pojedine kategorije?
Nacionalna mirovina je potencijalno dobar instrument zaštite socijalno najugroženijih starijih osoba. No, kao i uvijek, vrag je u detaljima, a za sada ne znamo te detalje, pa možemo procijeniti njezine učinke. Nacionalna mirovina je oblik socijalne zaštite koji bi po svojem iznosu i svojstvima trebao biti negdje između socijalne pomoći i redovne mirovine, odnosno između zajamčene minimalne naknade koju dobivaju građani koji nemaju prihoda ili su oni izrazito mali, te mirovine koja se ostvaruje po osnovi radnog staža od najmanje 15 godina. Nacionalna mirovina ne bi smjela destimulirati zapošljavanje ili ostvarivanje mirovine temeljem rada i uplata doprinosa, ali bi morala pomoći najsiromašnijim starijim osobama koje nemaju dostatne prihode. Što se tiče eventualnih drugih inicijativa za povećanje mirovina za pojedine skupine, nisam siguran o kakvim se točno planovima radi. No, spomenuo sam da zagovaram načelo većih mirovina za osobe koje su duže radile, dok bi se suzdržavao od povećanja mirovina na načelima pripadnosti određenim zaslužnim skupinama društva. Za nagrađivanje zasluga postoje mogućnosti izvan mirovinskog sustava.
Je li ulaganje iz mirovinskih fondova u državne obveznice i dionice poželjno i koliko je mudro da država poseže u kasu fondova kako bi namirila druge potrebe?
Premda je ulaganje mirovinskih fondova u državne obveznice bilo predmetom brojnih kritika, treba spomenuti da fondovi imaju prilično strogu zakonski propisanu strukturu ulaganja i da su im određene minimalne proporcije ulaganja u državne obveznice. Isto tako postoje i ograničenja oko ulaganja u određene tipove dionica. Stoga su fondovi naprosto morali značajan dio imovine držati u obliku obveznica. Nadalje, u situaciji financijske krize i ozbiljnog pada cijena dionica, od 2008. pa sve do prije par godina, naprosto je sigurnije veći dio imovine plasirati u obveznice čija cijena manje oscilira, a koje su generirale za to vrijeme sasvim pristojne prinose. Naravno da je pitanje prikladne ulagačke politike fondova sa stajališta zaštite interesa članova fondova i budućih umirovljenika dobro postaviti i inicirati ozbiljnu raspravu o tome koja bi mogla dovesti do toga da se zakonom onda bolje reguliraju načela i limiti ulaganja fondova.
Država do sada nije izravno posezala u sredstva mirovinskih fondova bez obzira na nedavnu krizu i to smatram jako dobrom odlukom. Pokazalo se da je proračun moguće uravnotežiti i bez zahvata u imovinu mirovinskih fondova, odnosno u ušteđevinu građana. Relativno brzo bi drugi mirovinski stup trebao ući u fazu zrelosti, pa će vrlo brzo i državni proračun od toga imati vidljive koristi. Naime, ako u međuvremenu ne bude nekih štetnih odluka na račun drugog stupa, vrlo brzo će se početi značajnije smanjivati proračunski rashodi za mirovine, jer će dio mirovine umjesto prvog stupa tada isplaćivati drugi stup. Prvi veći val isplata mirovina iz drugog stupa trebao bi uslijediti 2022., da bi se puni broj isplata postigao od 2027. godine nadalje.
Što umirovljenici mogu očekivati u narednom razdoblju i trebaju li građani pred umirovljenjem te oni mlađi strahovati za svoje mirovine?
Glavni problem hrvatskog mirovinskog sustava su relativno niske mirovine. I to je problem koji se neće riješiti preko noći, ali problem s kojim se treba suočiti i kojeg treba rješavati. Nema potrebe ni prostora za strahove oko sloma sustava ili nemogućnosti isplata mirovina ili slično. Mirovinski sustav je dio državnog proračuna, on je stabilan, projekcije budućih kretanja mirovinskih izdataka uz sadašnje propise ne ukazuju na buduću eksploziju troškova, a sustav je potrebno i moguće doraditi na način da on postupno generira sve veće mirovine.
„Cijena“ za to vjerojatno će biti duži radni vijek, nešto kasniji odlazak u mirovinu, smanjenje mogućnosti prijevremenog umirovljenja, bolje regulatorno uređenje drugog mirovinskog stupa, a možda i povećanje stope mirovinskog doprinosa, bilo za prvi, bilo za drugi stup ili u nekoj kombinaciji. Smatram da je proširenje dodatka od 27% na mirovine iz prvog stupa za sve osiguranike nužno potreban element budućeg reformskog paketa. No sve su to koraci koji bi mogli osigurani fiskalno održivo povećanje mirovina u budućnosti.
