“Gospodo stariji, nikad vam se neću ustati u tramvaju: Imam više nego dobar razlog da sjedim”
Bezobrazni mladi koji se u gradskom prijevozu starijima neće ustati s jedne i iritantni umirovljenici s druge strane, ustaljeni su akteri tramvajskih okršaja. U takvim okršajima kojima vrlo često svjedočimo, nerijetko nadrljaju upravo mlađi. Što ti imaš tu sjediti i Od tebe stvarno nikad čovjeka neće biti, samo su neke simpatične opaske koje sam posljednjih mjeseci pokupila od onih zlatnih godina. I to samo zato što im nisam ustupila mjesto čim su ga ugledali. A zašto nisam, za to ih bome nije briga. Jedino što je takve briga jest kako je moguće da me u mladosti doista boli ta desna noga – počinje svoju priču novinarka portala Srednja.hr, Iva Habek.
Foto: Pixabay
Generacijski jaz postoji od kad je ljudi i nimalo me ne čudi. Stariji su mladima staromodni i često puni nerazumijevanja, a mladi starijima bahati i buntovni. Pa iako je razliku među generacijama nemoguće iskorijeniti, nužno je raditi na poboljšanju međusobnih odnosa. Kao što klince treba učiti da poštuju starije i njihovu mudrost, tako bi i starije trebalo katkada podsjetiti da im nije na odmet malo kulture u komunikaciji s tinejdžerima i onim nešto starijima.
Svaki put me u to iznova uvjeri zagrebački gradski prijevoz. Onaj koji voliš zbog svih tih priča koje tamo čuješ, ali i svih tih neugodnih iskustava koje si ondje doživio.
Evo nekih svježih istinitih scena.
Argumentacija joj stala na: Ajde, ustaj se!
Kasno proljeće, jedan od onih dana kad se najradije ne bi zaputio prema fakultetu pisati kolokvij. Ipak se nadajući uspjehu, sjednem u ne tako popunjenu peticu, a ubrzo ulazi i naizgled simpatična starija gospođa. U rukama joj dvije-tri vrećice. Dolazi ona do mog mjesta, odmah do prvih vrata, milisekundu stoji kraj mene, a onda glasno i ljutito prozbori: Ajde, ustaj se, što ti imaš tu sjediti?, pita ona kao da je ušla u taksi, skoro me udarivši s jednom od tih vrećica. Kako možeš biti tako neodgojena?, dodaje i osvrne se na bezobrazluk današnjih djevojaka. Da, djevojaka.
Putnici se okrenu, a ja joj nakon te divne poslanice uzvratim: Itekako sam ja dobro odgojena, ali nisu me učili da trpim nepoštovanje starijih, znate. U tom času gospođa nastavi s mrzovoljnim mrmljanjem pa potom, pola istjerana s mjesta, kažem: E, sad vam se sigurno neću ustati. Malo bontona nije na odmet. Gospođa ne odustaje s mrkim pogledima, ali odustaje od bilo kakve argumentacije i razumijevanja. Žena što je sjedila nasuprot, ustupa joj svoje mjesto, a meni poručuje: Sjedite, evo nek’ gospođa tu sjedne. Ljubazno zahvalim, dok mrzovoljna gospođa sjeda na njeno mjesto. Gospođi, koja zbog manjka kulture očito nije svjesna da i mlade MOŽE boljeti noga, kažem da takav stav stvarno nije korektan.
Umjesto suvislog odgovora, gospođa mi uputi pogled neodobravanja pa nastavi gledati kroz prozor. Fino, fino, mislim u sebi, sad kad je dobila rezervirano mjesto, koga briga za ostalo. A koga briga i za to što mene stvarno boli noga.
Zapravo, desna noga me ne boli u punom smislu te riječi. No, svakako je to najbrži način objašnjavanja urođenog oštećenja ovakvim nafurenim gospođama i gospodinima. Koji u to, vidite, često ne vjeruju. Ali zato vjeruju da svojom (ne)pristojnošću i zrelošću zasigurno zaslužuju to sjedalo. Mo’š mislit’.
Da od mene nikad čovjeka neće biti, saznala sam tek u busu
Dan drugi: jutarnji sati u ZET-ovom autobusu. Ni 24 sata nakon scene iz petice, priča se ponavlja.
Opet zauzmem mjesto najbliže vratima, uzmem mobitel i počnem odgovarati na mail. I onda dolazi nepristojniji i neugodniji gospodin od one prethodne gospođe. Izvadi invalidsku karticu, nabije mi ju u lice i čudi se što ga nisam vidjela istog trena. Da izbjegnem svađu, ustanem, ali mu kažem da i mene boli noga te da mi takva razina nekulture nije prihvatljiva. Sljedeće sekunde dokazuje da je zaslužio puno gore riječi.
Kako te nije sram? Ja imam 70 pa se i dalje dignem, a tebe KAO boli noga. I mene boli, kaže bahato. Je, je, vidim kako se ustanete, možda jedino tjerate druge da to učine, pomislim, a on me upita: U koju ti školu hodaš, a? Ljutito kažem da sam školu završila, a on će meni: Joj, jaka ti je ta škola! Vidim kako su vas u njoj učili pristojnosti. Nikad tebe od čovjeka neće biti!
Nema boljeg osjećaja kad vam to kaže netko tko je upravo svojom rečenicom rekao sve o sebi. A ja mislim da ste Vi upravo pokazali kakav ste čovjek i koliko cijenite druge. Drugi put ću i ja donijet’ karticu, ne brinite. Ugodan dan Vam želim, kažem i uz poglede nekolicine izađem na sljedećoj stanici.
Imam mnoštvo ovakvih scena u svojoj arhivi. I koliko god da sam priviknuta na ljudsku glupost, toliko me ona iznova iznenađuje.
Mladi ste i boli vas noga? Trebali ste ostati doma
Recimo, jedne subote ovogodišnjeg siječnja vozim se tramvajem blizu Draškovićeve. U tramvaju je gužva i jedva čekam izaći. U to ulazi kontrolor i traži me kartu. K’o za vraga, slučajno sam pokaz ostavila u drugoj jakni pa mu pružam kartu koju sam kupila netom prije. Ali, znate, kad vas zeza noga postoji problem. Bez pridržavanja vam se automatski teže gurati kroz masu ljudi kako biste stigli do automata za poništavanje karte. Dok tramvaj vozi.
Iako svjesna da mi u tom slučaju karta ne vrijedi, ljubazno i iskreno objasnim kontroloru taj problem, nadajući se da će ga ipak razumijeti. On me odmjeri i uzvrati: Joj, ako vas boli noga, trebali ste ostati doma, koji vrag vas tjera u grad? Znači da cijeli život ostanem doma? Svaka Vam čast, odgovorim glasnijim tonom. Ne sjećam se što mi je sljedeće rekao, no ta mi se njegova rečenica urezala u pamćenje.
Ponajviše zato što njegov Trebali ste ostati doma sjajno objedinjuje odnos društva prema invaliditetu, ali i bilo kakvoj drugoj različitosti. Kao marginaliziranoj društvenoj skupini, u nebrojeno se slučajeva osobama s invaliditetom ne omogućuje pravo jednakih mogućnosti. I koliko god vlast iskazivala i isticala napredak u pružanju jednakih uvjeta, toliko smo, budimo iskreni, udaljeni od pravog napretka.
Kažnjavanje drugačijih, ali ravnopravnih
Zbog manjkave prilagođenosti infrastrukturom, obavljanje svakodnevnih aktivnosti invalidnim osobama nerijetko postaje noćna mora.
Trebaš nešto obaviti u nekoj instituciji, koristiš štake ili si u kolicima, a nema dizala? Očito si trebao ostati doma ili nekog povesti sa sobom. Trebaš s istim pomagalima ući u gradski prijevoz? Nemoguća misija u starim tramvajima, u autobusima je donekle olakšana postojećom rampom koju vozač u toj situaciji može spustiti. Zapravo, MORA jer je to njegova poslovna dužnost, a nepredivna gesta koja je dirnula Zagrepčane, kako se nedavno čitalo u medijima.
Trebaš naći apartman na moru? Ili idi u skuplji hotel ili se dobrano potrudi pronaći smještaj koji će ti biti pristupačan. Ili ostani doma.
Majka ste ili otac djeteta s posebnim potrebama, živite na otoku pa nekoliko puta tjedno morate trajektom putovati na kopno da bi dijete odradilo nužnu fizikalnu terapiju? Odlično jer će vam država pritom potpomoći s tek četiri vožnje godišnje umanjene za 75 posto nižu cijenu. Cijelo će vam desetljeće davati razna obećanja o izmjeni Zakona o prijevozu u linijskom i povremenom obalnom pomorskom prometu i besplatnom trajektu, no zapravo neće mariti niti će, najaktualnije, prijedlog izglasati. Ili ćete putovanja sami redovno plaćati ili ćete iseliti ili ćete pak ostati doma i djetetu dodatno otežati život. Te opcije vrijede u ovom doista sramotnom slučaju.
Napredak? Pa i ne vidim ga baš. I pitam se kad ću ga napokon vidjeti u nešto većim razmjerima. Pitam se usput i gdje bih bila da mi roditelji od malena nisu mogli priuštiti dodatne terapije. Da pitate državu, vjerojatno u kolicima. Toliko o ravnopravnosti i jednakim mogućnostima.
Hrvatska u malom
No, znate li s čim se još osobe s invaliditetom moraju vrlo često boriti? S mnoštvom predrasuda, pogleda i čuđenja koje čak i gradski prijevoz, vidjeli ste, slikovito prikazuje. Isto onako kako one često ne prihvaćaju svoju manjkavost, tako društvo još češće u praksi invaliditet bilo koje vrste ne smatra normalnim stanjem koje čovjeka može zadesiti. Pa i mladoga. Da, gospodo, vjerovali ili ne.
I zato prije nego što nekoga bezobrazno istjerate s mjesta pa ga lijepo izvrijeđate, sjetite se da možda taj mladić ili djevojka zaslužuju to sjedeće mjesto isto koliko i vi. I poslušajte ga/ju što vam kaže. A vi mlađi, uvijek poštujte starije, ali ne dopuštajte da se istovremeno vas gazi.
Jer za ove scene iz ZET-a nije kriv invaliditet. Ni najmanje. Kriva je nekvaliteta međuljudskih odnosa, nesposobnost prihvaćanja drugačijeg i manjak uvažavanja pojedinca. Sve one vrijednosti u kojima odgoj, sve mi se više čini, zakaže u mladih, ali i u starijih. Posljedice se tog problema stoga očituju i u gradskom prijevozu – ogledalu polariziranog i poprilično zatvorenog hrvatskog društva – napisala je Iva Habek za portal Srednja.hr.
