Gdje su i što rade Dinamovi heroji koji su digli Kup velesajamskih gradova 1967.?
Dinamo će danas u 18:55 sati odmjeriti snage protiv Benfice u, sada već povijesnom, prvom susretu osmine finala Europa lige. Zadnji put kada su dogurali ovako duboko u neko europsko natjecanje podigli su pehar. Prisjetimo se legendarnog sastava iz 1967. i njihove priče.
Foto: Dinamo – šampion Kupa velesajamskih gradova ’67. | Youtube screenshot
Ono što su danas Dani Olmo, Bruno Petković, Mislav Oršić, Izet Hajrović i Dominik Livaković, to su prije nešto više od 50 godina bili Slaven Zambata, Krasnodar Rora, Stjepan Lamza, Ivica Kiš i Zlatko Škorić – besmrtni osvajači Kupa velesajamskih gradova 1967. godine.
Dinamo od tada, pa sve do ove godine, nije uspio ostaviti značajniji trag u europskim natjecanjima. Sve do ove godine kada je magična barijera između Dinama i europskih ambicija nestala. U 18:55 sati igraju s atraktivnom Benficom, trenutno vodećom ekipom portugalskog prvenstva.
Kako je Dinamu uspjelo?
Naizgled, ne mnogo. Format turnira je drugačiji, a nogomet iz 60-ih godina je teško usporediv s atomskim nogometom današnjice.
Ipak, padali su redom Spartak iz Brna, Dunfermline Athletic, Dinamo Pitesti, Juventus, Eintracht Frankfurt, a u finalu moćni Leeds.
Prva utakmica nije obećavala previše – Dinamo je u gostima od Spartaka izgubio 2:0 u rujnu 1966. godine. U uzvratu su, na domaćem terenu, poravnali rezultat – ali tada nije bilo penala. Odigrani su i produžetci, a nakon toga je pobjednik bio odlučen bacanjem novčića. Sreća je pomazila zagrepčane i prošli su u drugi krug.
Slična priča se ponovila i u drugom kolu, stradali su u Škotskoj od Dunfermline Athletica 2-4. I ponovno se vratili na domaćem terenu, gdje su upisali 2:0 golovima Slavena Zambate. Zbog pravila gola u gostima, Dinamo je prošao dalje.
“Kad se srcem igralo i obrazom se plaćalo!”
U nastavku natjecanja su s mršavih 1:0 prošli rumunjskog imenjaka iz Pitestija, da bi potom izvukli Juventus. U gostima 2:2, a na nepobjedivom domaćem terennu 3:0 za plave.
Prva utakmica polufinala protiv Eintrachte napominjala je kako se Dinamovoj bajci bliži kraj – izgubili su 3:0 u gostima. Međutim, maksimirska utvrda je ponovno učinila svoje i Dinamo je prošao nakon pobjede 4:0.
U finalu Leeds, na Maksimiru opet bez primljenog pogotka, a u Engleskoj rezultat 0:0. Dinamo je podigao Kup velesajamskih gradova u stvarno papernoj konkurenciji.
Gdje su igrači danas?
Golman Zlatko Škorić danas ima 77 godina. Nakon karijere u Dinamu igrao je malo po Europi (Avignon, Stuttgart, Bayern), a posljednji igrački angažman bio je u NK Zagrebu. Završio je Višu trenersku školu, a tri i pol godine bio je izbornik i trener reprezentacije Angole. Od 1984. je golmanski trener u Dinamu i nogometnoj školi Hitrec-Kacian.
Svestrani Marijan Brnčić danas ima 78 godina. Pamti ga se kao igrača koji je uspješno igrao sve defanzivne pozicije: od stopera, libera, zadnjeg veznog, ali i lijevoga beka gdje je najčešće igrao. Od 1997. godine regionalni instruktor HNS-a.
Lijevo krilo Krasnodar “Kraso” Rora zabio je Leedsu u finalu, a za Dinamo ukupno 48 puta. Nakon Dinama, otišao je u Belgiju i Francusku, da bi se kasnije posvetio trenerskom pozivu – bio je tako pomoćnik Branku Zebecu u Dinamu.
Štef Lamza je bio simbol Dinama ’67. godine. Posjediovao je sve karakteristike modernog nogometaša – visoka fizička sprema, snaga, dribling… Možda njegova najbolja utakmica koju je pružio Dinamu (ona protiv Eintrachta), nažalost mu je bila zadnja. Kada je Dinamo dizao pehar, Lamza je bio u bolnici. Nakon slavlja protiv Eintrachta, bio je greškom zaključan u sobi. Pokušao je preskočiti s prozora na drugi prozor, izgubio ravnotežu i pao s pet metara… Imao je potencijala biti jedan od najboljih europskih igrača svog vremena, ali sporna ozljeda je ugasila njegovu karijeru. Posljednja utakmica bila je, ironično, protiv Benfice 1970. godine.
Kapetan Dinama i najbolji strijelac te sezone bio je Slaven Zambata. U 251 utakmici zabio je 156 puta, od čega šest na Kupu. Deset godina je dao Dinamu, a nakon toga je otišao u Belgiju zajedno s Brnčićem. U Zagrebu je diplomirao na Pravnom fakultetu, a za Jugoslaviju je zabio impresivni 21 gol u 31 utakmici. Upravo se njemu pripisuje prokletsvo dugo 50 godina kada Dinamo nije okusio europsko proljeće. Priča ide ovako: u prvoj utakmici, kod bacanja novčića, Zambata je zbunio i suce i čitavi stadion. Dok je novčić još bio u zraku, počeo se veseliti kao da je Dinamo osvojio ždrijeb, a za njim je krenuo čitav stadion.
Legendarni Branko Zebec bio je odličan nogometaš i još bolji trener. Tragično je preminuo 1988. godine, a više o tome možete pročitati ovdje.
Ivica Kiš je uz Roru operirao po lijevoj, a golmani se sjećaju crvenih ruku poslije treninga. Naime, u nogama je posjedovao top, a stariji gledatelji će se sjetiti njegovih sjajnih predstava protiv Crvene Zvezde. Nakon nogometne karijere, živio je i radio u Njemačkoj gdje je preminuo 2007. godine.
Denijal Pirić, motor u sredini terena, impresionirao je nogometne stručnjake nakon predstave u finalu protiv Leedsa. Bio je pravi učenik sporta, skroman tip koji je od svakoga s kim je igrao upijao znanje. Nakon Dinama, pet je godina igrao za Sarajevo. Ostao je u nogometu do 2017. godine, kada je otišao u mirovinu kao 70-godišnjak.
Josip Gutzmirtl startao je kao branič, prešao u napad, a na kraju se primirio u veznom redu. Izuzetno brz igrač, jedan od onih koji su u Dinamu ostali i nakon osvajanja Kupa dao je ključni gol za poravnavanje rezultata protiv Eintrachta u polufinalu. Za Dinamo je nastupio 249 puta i zabio 68 golova. Preminuo je 2009. godine za vrijeme rutinskog pregleda srca.
Za više priča o legendarnim Dinamovcima iz 1967, možete pročitati na ovom linku.
