Garača: Možda je pljačka preteška riječ jer je sve po zakonu, ali nije prvi put da se zemlja pljačka po zakonu
Doktor ekonomije Željko Garača o štetnosti II. mirovinskog stupa piše već mjesecima, ali njegov glas se ne čuje daleko. Prošloga mjeseca iznio je svoju teoriju o tome kako se uz pomoć II. mirovinskog stupa radi pljačka epskih razmjera, a sada je u intervjuu za Novosti detaljno obrazložio svoje stavove.
Foto: Željko Garača | YouTube screenshot
Sve tranzicijske zemlje s kojima bi se Hrvatska mogla uspoređivati imaju veći gospodarski rast, ali nemaju ono što mi imamo – II. mirovinski stup. Neke zemlje su ga ukinule čim su vidjele da je štetan, dok su recimo Slovenija i Češka u startu odbili uvesti II. mirovinski stup.
Kada je početkom ljeta u javnost stigla najava cjelovite mirovinske reforme, doktor ekonomije Željko Garača se ponadao kako će to biti idealan trenutak za temeljitu znanstvenu raspravu o budućnosti mirovinskog sustava, piše portalnovosti.hr.
To se, po njegovom mišljenju, nije dogodilo. Prije nekoliko dana dao je intervju za Novosti u kojem je detaljnije obrazložio svoju tezu o tome kako je II. mirovinski stup krinka za pljačku epskih razmjera.
Nitko ga nije opovrgnuo
Garača se u posljednje vrijeme zainteresirao za mirovinski sustav, proveo je svoje analize o dugoročnim učincima i naslutio katastrofu:
“Nastavio sam pisati, ali ni politika ni šira javnost ni znanstvena zajednica nisu reagirale. Tek kada sam problem okarakterizirao kao nacionalnu pljačku epskih razmjera, javnost se zainteresirala, ali bez reakcija, a još manje opovrgavanja. Uglavnom ignoriranje.”, izjavio je u intervjuu za Novosti.
Dakle, kada je II. mirovinski stup uveden 2002. godine, to je značilo promjenu mirovinskog sustava. Umjesto 20% bruto plaće, u sustav međugeneracijske solidarnosti počelo je ići 15%, a pet posto je preusmjereno u II. mirovinski stup. Taj trošak (ili manjak u mirovinskom sustavu) plaća država, a on se zove tranzicijski trošak. Garača tvrdi da nas upravo taj trošak gura u katastrofu:
“Naime, država mora javnim novcem platiti taj trošak privatnoj mirovinskoj industriji, ali država tog novca nema pa se mora zaduživati i time povećava javni dug. To zaduživanje ima svoju cijenu kroz kamate, što dodatno povećava tranzicijski trošak. Često država nema novca ni za kamate pa se i za njihovo plaćanje mora zadužiti, i tako unedogled”, tvrdi Garača.
Pošto II. stup?
Garača tvrdi da je direktan trošak te tranzicije danas blizu 100 milijardi kuna (koliko je država platila obveznim mirovinskim fondovima), a njihova imovina je preko 91 milijarde kuna. Iz toga, zaključuje, budući umirovljenici već sada će dobiti manje nego što je država za njih uplatila, a to je tek početak.
Uz to, navodi i indirektan trošak od dodatnih 100 milijardi kuna. On formalno nije tranzicijski trošak, ali su ga građani svejedno platili kroz veće poreze i veće kamatne stope, kako bi vraćali zaduženo. Garača predviđa da će svi nabrojani indirektni učinci buknuti u narednih petnaestak godina.
“Sve što država plaća i plaćat će ubuduće jednog dana će nepovratno postati imovina mirovinskih osiguravajućih društava, a nama će ostati dug na koji ćemo i dalje plaćati kamate jer ga nećemo moći vratiti”, tvrdi profesor.
U doista crnom scenariju, Garača predviđa da će se taj iznos u narednih 40 godina popeti na preko 700 milijardi kuna i tada će još rasti.
“Naravno da je nerealno da se toliki novac izvuče iz gospodarstva, pa će on na neki način biti vraćen u njega. Gotovo sam siguran da će se to desiti kroz privatizaciju HAC-a, JANAF-a, zemljišta, šuma, voda, svega što imamo (…) Apsurdno je da će netko od nas kupiti našu imovinu našim novcem i na kraju ćemo mu još biti dužni”, kaže profesor Garača.
Legalna pljačka
Profesor se ograđuje od riječi pljačka, naziva ju preteškom riječi za ovo što se događa – jer je sve po zakonu. Ali, napominje, nije prvi puta da se ova zemlja pljačka po zakonu.
“Iluzija obveznika drugog stupa o njihovom novcu na računu u obaveznom mirovinskom fondu treba potpuno nestati. Svima mora biti jasno da na njihovom računu u obveznom mirovinskom fondu nema nikakvog novca, već najvećim dijelom samo obećanje države da će toliko novca u trenutku njihovog umirovljenja uplatiti u privatno mirovinsko osiguravajuće društvo koje postaje njegov vlasnik”, crno prognozira Garača.
Taj novac je potrošen, tvrdi Garača, on postoji samo kao javni dug. Buduće mirovine iz drugog stupa već sada plaćaju građani – i tako iz generacije u generaciju. Garača smatra da to nije nikakva privatna štednja, nego neki novi oblik sustava međugeneracijske solidarnosti, višestruko skuplji od dosadašnjeg. Od toga će, tvrdi profesor, koristi imati samo privatna mirovinska industrija.
Još uvijek nije prekasno, ali…
Garača je do svojih spoznaja došao gledajući i radeći dugoročne analize, one koje predviđaju što će se dogoditi u narednih 40 godina.
Ističe činjenicu kako je to kompleksan posao koji ne može napraviti bilo tko, a dio njegovih kolega se već priklonio “financijskim centrima moći”, koji zagovaraju zadržavanje II. mirovinskog stupa jer na tome “grade karijere i zarađuju honorare”.
“Još nije prekasno da se šteta znatno umanji. Nažalost, nema naznaka da se to može desiti, zbog dominantne političke volje te potpore mainstream znanstvenika i medija. Trebalo bi što prije odustati od drugog mirovinskog stupa, ali i tu treba biti pažljiv kako to napraviti”, zaključuje Garača.
Cijeli intervju s doktorom ekonomije Željkom Garačom možete pročitati ovdje.
